Dok nisam odselila od roditelja, osim 'spremi sobu' kad bi ćale uletio i zaurlikao i pobacao stvari po podu pa nek sad ja čistim, ali barem su stolovi čisti, zapravo nije da sam nešto morala.
Htjela sam svašta, i mama je imala stav - kad ti bude trebalo, budeš naučila. No, zanimalo me, i gledala sam puno toga. Od onih sam koji ne moraju sve isprobati da bi prokljuvili kako nešto radi.
Ostavljali su me od prvog osnovne i samu doma jer su radili, naučili su me raditi s plinom, iako, valjda sam jednom probala (sjećam se da sam jednom na radijatoru grijala juhu
), odjeću sam uvijek dogovarala s mamom - što će mi peglati za naredne dane, uz prognozu i moje želje. Robu mi odavno ne kupuje kako ona misli, već me pita što mi se sviđa.
Ne mislim da je pogriješila s time što mi nije 'davala poslove'. Jer, zapravo u ovom što Lord piše, puno vidim sebe i svoje. Ja sam radila, i sad radim, samo to nije fizički/kućni posao. Od malih nogu sam, učila, čitala, visila na netu, išla na hrpu natjecanja. Moji, koji nisu akademski građani, su itekako poštivali i danas poštuju intelektualni rad i nisu nikad rekli 'ma što će ti knjiga'. Ocjene nisu bile problem, a za prvu jedinicu (povijest) sam dobila marte
Nije bilo povezano, ali pamtim to.
Kad sam se odselila u stan s dečkom, sa svojih 20, kad su njegovi strepili da što ćemo jesti i hoćemo li imati dosta para za pizze, zapravo su pali na dupe kad smo ih pozvali na ručak. OK, nisu bili slijedovi, ali bila je 'normalna hrana'. Obožavam kuhati, ne volim spremati, ne smeta mi određen tip smeća i totalno je fascinantno gledati do koje boje plijesan na kruhu u vrećeici može doći. Zelena, crna, bijela, rozo/crvenkasta, mnogi nisu ni znali dokle može
Sjećam se da sam najviše pizdila na recepte 'od oka'
Kad mi je nešto trebalo, pitalo se mame. 7 godina sam vodila kućanstvo, moj doprinos tome što nisam zarađivala, pa sam onda ja 'rintala'.
Uz net i probvanje sam znala još ja mamama dati savjet, koje sredstvo super čisti ovo ili ono.
Vratih se nazad. Majka me tetoši više nego ikad. S druge strane, uslijed tih godina i stvari koje su se izdogađale, osjećam da smo bliskije. Radim doma, i to što mi donese palačinke, da, itekako osjetim kao pažnju.
Iako sam ispočetka govorila da neka me ne dadilja, vidjela sam da ju je pogodilo, da joj je krivo, da ona to želi. Pa sam joj zahvalna da mogu doći doma i strovaliti se u krevet i probuditi se i pojesti nešto fino.
Mislim da bi majci i ćaletu srce prepuklo da kažem 'nemojte mi ništa raditi'. Njih to veseli, baš osjetim, da 'sudjeluju u mom životu' sad kad sam s njima, jer, znaju da ću opet otići, i samo je pitanje vremena. A sad smo ipak drugačiji, sad sam ja odrasla osoba koja je njihovo dijete, a ne 'samo' njihovo dijete.
No, mislim da je jedna od najvećih stvari zbog kojih ih cijenim, ne to što rintaju za mene, nego to što dopuštaju da budem različita, ma koliko god se znali posvađati oko koječega u žaru borbe, zapravo, od malih nogu, tretiraju me kao ravnopravnu osobu, sa kojom se mogu i ne slagati, ali će se onda probati objasniti, a ako se tvrdoglavim - pustiti me da napravim po svom pa mi onda reći zašto nije bilo dobro, ili naučiti nešto novo od mene ako je ispalo dobro.
Vrlo su bile rijetke scene kad se uistinu inzistiralo da nešto moram. I to je obično otac radio. Poput famoznog spremanja. Kad mi je jednom iščupao komp iz struje, tu smo se posvađali i više nije taknuo moje stvari (tad bijah na nekih 18tak). Ili ono 'moraš probati'.
Ne moram, ali nekad volim.
Ne spremam, osim kad se meni sprema.
Da su bili drugačiji, vjerujem da bi me na ovaj ili onaj način žešće psihički sjebali. Mislim da, uz sve greške koje postoje, načelo je bilo dobro. Sviđa mi se što je ispalo, sviđa mi se odnos koji imamo. Koji se temelji na poštovanju, a ne na autoritetu rođenjem.
Stvari koje smatram greškama nastojim ne prenositi na druge odnose, i nastojim iz tuđih odnosa čupati ono dobro. Ako jednog dana budem imala dijete, voljela bih da mi sve osve stvari ostanu negdje u mozgu i da ih uspijem poprimjenjivati.
I opet se vraćam na Lordovo, mislim da nekad treba vjerovati ljudima na riječ. Ako ja za sebe znam što mi odgovara, što me ispunjava, što me veseli... tko sam ja da kažem da bolje znam od vlastite majke što nju veseli?
Da, reći će i 'ne mogu' i 'ne stignem' i 'budem za tjedan dana'. Zato znam da ono što radi, radi jer to želi, a ne jer misli da mora. I ja se nadam da osjeća moju vječnu zahvalnost, jer, opet, ja ne mogu znati što ona osjeća, jer ja nisam ona.
Obzirom na to što radim za ljude koje volim, i da mi zbilja nije teško ništa, ma koliko god krepana, a roditeljska ljubav je još suludija razina - da, uistinu vjerujem da roditelje ispunjava raditi za svoju djecu.
Ne kažem da nema sluškinja odnosa, ali ne pričam o tome. Pričam o onim roditeljima koji kažu da to vole. Da, vjerujem im.
I 'razmažena' osoba za sebe neće nikad reći da je 'razmažena', jer nije u stanju kritički vidjeti tako nešto.
Ja sam puno puta znala zapitati se jesam li razmažena, jer sam dobijala svašta kad sam rekla da ja to bi. No, zaključila sam da sam ja rijetko govorila želje, i da su moji ispunjavali one koje su mogli, jer ono, kad dijete ne želi puno, zbilja ti je veselje ispuniti to
Tako da, rekla bih da jesam mažena, ali nisam razmažena. Itekako znam što znači 'nemam', dapače, ja nisam nikad tražila nešto, ja sam i još uvijek pitam 'jel ima novaca, jel mogu dobiti to nešto'.
Razmaženo je pod navodnicima jer ono, spomenuh negdje da iskrivljujemo pojam. Zanemarivanje prekriveno materjialnim kompenzacijama je ono što zovemo razmaženo.
To nisam nikad bila. I nadam se da neću ni postati.
Raz-maziti, o da, to jesam i to planiram biti, puno mažena
Ovaj post valjda mogu nazvati 'oda mojim roditeljima' koji sad negdje valjda već ćore