Roditeljstvo - između želja i mogućnosti

[baja]

to mi je tako tužno.

tužno je svakako
srećom (još) nemam takvih iskustava

al' ste me sjetile na iskustvo sestrične i njenog, neodgojenog, sina - nju su u klaićevu pozvali da bude s djetetom koliko kod treba dok ga ne urazumi da ne maltretira sve oko sebe

[Morticia]

Normalno da je to jako tužno. Pretužno.

Ali ne mogu, jednostavno ne mogu biti dovoljno velik čovjek i reći da ne bih bila uz svoje bolesno (nedajbože) dijete zato što neka druga mama ne može biti uz svoje.

Da, grozno bi mi bilo gledati ih, srce bi mi puklo.
Ali zar bih trebala dopustiti da i moja bude tužna, zato što je neko drugo dijete tužno.

[dimnjak]

ja ko morticia.
trgalo bi mi se srce i vjerojatno bi mazila i to drugo dijete, ali jebiga, meni je moje dijete sve na svijetu i ispred svih na svijetu, bas kao sto je svakom njegovo i ne bi mogla pustiti da pati jer drugi pate ako ne mora patiti.
nitii bi ja to ikad trazila od nekog drugog.

[Morticia]

No dobro, zašli smo u mračne i teške teme.
Ajmo radije dalje o malim razmažencima koji žele avion.

[jevgenija]

meni se čini da takva samosvjest farsa, tipičan instant proizvod suvremenog doba gdje na nedostatak vremena da kuhamo odgovaramo juhom iz vrećice
nije mi namjera obezvrjeđivati napore da se odnos prema djeci propituje i poboljšava ali ne vjerujem u jednoznačna "know how" rješenja


odnos s djetetom se gradi od prvog dana i ako je iskren i dosljedan dijete će, s vremenom, razviti povjerenje u sustav vrijednosti koje mu roditelj nudisredina se odredi ovisno o realnim mogućnostima
uklapanje u okolinu je vječni, da ne kažem doživotni, izazov pa bi djecu, baš kao i sebe, trebalo učiti propitivanju sebe i vlastitih kvaliteta i kriterija, a ne robovanju nametnutih

Eh, bajo... Ovo što sam boldala - to je to što stalno čitam. A ne poznajem nikoga tko je bio dosljedan kroz godinu, dvije, sedam.... Nekad se to jednostavno ne može. Nema snage, nema energije, nema para... Sjebeš sam sebe jer se odvojiš od sviju i nemaš se kako "nahraniti" pa tražiš svoj odraz u toj djeci, da navedem samo jedan primjer. Onda to više nije posvećivanje djetetu, nego zarobljavanje. Ne znam sad jesam dobro objasnila...
Zanimalo me to stalno hodanje po rubu i vaganje "sat ovdje ili sat ondje", "kuna ovdje ili kuna ondje", kava s prijom gdje ćeš se osjećat krivom što trošiš to vrijeme ili odlazak u blatnjavi park nadrkana i osjećat se krivom što ne možeš "potpuno posvetiti sebe i to vrijeme djetetu"...

Mislim da je ova tema zapravo neka vrsta izbacivanja frustracije zbog te gomile fraza i formula koje ljudi ponavljaju bez razumijevanja. Ne znam bolje objasnit

[blaze]

unatoč svima koji pile po mobitelima, ja sam se preporodila otkako sam ga uvalila sinu. koštao je 6 kuna jer sam ga uzela na produženje ugovora. također, dobio je onaj mali notebook asus relativno rano i nekako baš odonda rastura u matematici i programiranju. svakoga dana zahvaljujem bogu (iako sam ateist ) jer bih se ubila da hoće na filozofski. ja npr. nemam svoj laptop, ali za mene je ionako kasno

nikad nije ništa žicao. mala je drugačija, ide na ako-prođe-prođe, ali ne drami. ne smijem joj reći da neće tako brzo dobiti mob upravo zato što je razumna, uvijek se javi i dođe na vrijeme

[dimnjak]

u vrticu se na jednom roditeljskom na pocetku jedne godine javio jedan roditelj (ovo ko da je pocetak price za malu djecu ) s prijedlogom do kolike svote novaca se neka igracka moze nositi u vrtic. jer nije fer ako perica donese bentena, a jozica ga nema jer mu mama i tata ne mogu priustiti.
mislim da sam bila najglasnija na tom roditeljskom jer me uzasno zasmetalo ono sto je stajalo iza kulisa tog prijedloga.
umjesto da se s djetetom o takvim stvarima razgovara kod kuce, na odabran nacin i uci ga se zivotu, pokusava se taj problem prebaciti na druge roditelje. iako ce za godinu dana doci u skolu gdje ce netko imati tenisice kakve drugo dijete nece moci niti u snu pozeliti, ili ce imati torbu ili mobitel. ili majicu. i ako ga tada opet "zastitis" doci ce kad tad u period zivota kada ce vidjeti da je zivot nepravedan, da ne moze imati sve sto pozeli, no da neki drugi to mogu. ali ako dovoljno rano shvati da je to samo igracka i da je to samo majca i da se igracka slomi i da se majica potrga ili preraste i ako dovoljno rano shvati koje su prave vrijednosti, lakse ce pregrmiti taj jaz.
ponekad mislim da se djecu drzi previse pod staklenim zvonom pa kad se ono raspukne dijete ostane palarizirano.

[dimnjak]

Eh, bajo... Ovo što sam boldala - to je to što stalno čitam. A ne poznajem nikoga tko je bio dosljedan kroz godinu, dvije, sedam.... Nekad se to jednostavno ne može. Nema snage, nema energije, nema para... Sjebeš sam sebe jer se odvojiš od sviju i nemaš se kako "nahraniti" pa tražiš svoj odraz u toj djeci, da navedem samo jedan primjer. Onda to više nije posvećivanje djetetu, nego zarobljavanje. Ne znam sad jesam dobro objasnila...

jeve, u pocetku sam uzasno pazila da budem dosljedna. i umirala sam. sto muka isusovih. naime, moja srz je nedosljednost. zapravo sam isla kontra sebe. i ubijala se. kako sam ubijala sebe, ubijala sam i dijete. i onda sam postala odjednom dosljedna. dosljedna svojim emocijama. i tad sam shvatila da sam samo tada iskrena prema djetetu. sve ostalo bilo je farsa. pracenje neke sprance. sta sam jucer rekla na to pitanje? fak, moram reci i danas iako mi danas niej bed da to radi/da joj to ucinim/da joj to kupim.
i od tad mislim da imamo zdrav odnos. koliko on moze biti

[Lord Byron]

Ajmo radije dalje o malim razmažencima koji žele avion.

Nenenene, ajmo plašit' mlade majke onim što ih tek čeka...

[kukuriku]

nisam to htjela reći.
da ih trebamo pustiti da pate. ne trebamo i ne možemo. pa i ko bi lud to dobrovoljno učinio?
mislim, pate svakako. pa u bolnici su.
samo da treba sagledati stvar s raznih strana. ako se odlučuje o sustavu i kako bi sustav trebao funkcionirati.

no, dobro, neću više o tome. ne znam ni ja točno što pokušavam reći.

[Morticia]

Eh, bajo... Ovo što sam boldala - to je to što stalno čitam. A ne poznajem nikoga tko je bio dosljedan kroz godinu, dvije, sedam.... Nekad se to jednostavno ne može. Nema snage, nema energije, nema para... Sjebeš sam sebe jer se odvojiš od sviju i nemaš se kako "nahraniti" pa tražiš svoj odraz u toj djeci, da navedem samo jedan primjer. Onda to više nije posvećivanje djetetu, nego zarobljavanje. Ne znam sad jesam dobro objasnila...
Zanimalo me to stalno hodanje po rubu i vaganje "sat ovdje ili sat ondje", "kuna ovdje ili kuna ondje", kava s prijom gdje ćeš se osjećat krivom što trošiš to vrijeme ili odlazak u blatnjavi park nadrkana i osjećat se krivom što ne možeš "potpuno posvetiti sebe i to vrijeme djetetu"...

Mislim da je ova tema zapravo neka vrsta izbacivanja frustracije zbog te gomile fraza i formula koje ljudi ponavljaju bez razumijevanja. Ne znam bolje objasnit

Gle, ako ćemo o toj "roditeljskoj grižnji" mislim da će ti svaki roditelj reći da je povremeno osjeća.
Pogotovo roditelj malog djeteta.
Barem koliko ja znam, jer mi se čini da roditelji pubertetlija jedva čekaju da nemani malo zbrišu van i puste ih na miru.
Jbga, ne možeš protiv tog osjećaja. Al' mo'š protiv toga da te taj osjećaj pojede i da mu se potpuno prepustiš, gubeći pritom sebe.

E sad, kako naći pravu mjeru... Ne znam, jbga.
Još uvijek ne znam.
Imam dana kada sam uistinu teška i sama sebi i jednostavno nemam energije za sve ono što ona od mene očekuje i traži.
Pa kad ona zaspi, a ja legnem, imam teške unutarnje borbe i predbacujem sama sebi da sam užasna mater.
A onda dođe sutra i posvetim joj se do maksimuma pa mi je lakše.
I tako iz dana u dan, balansiram između želje za vremenom s djetetom, želje za vremenom s mužem, želje za vremenom za sebe.
U krug.
Ponekad mi to sve skupa ide kao od šale, ponekad lupim glavom o zid.

[Lord Byron]

samo da treba sagledati stvar s raznih strana. ako se odlučuje o sustavu i kako bi sustav trebao funkcionirati.

Nema teorije da bi "sustav" financijski mogao podnijeti takav standard zdravstva - uostalom, na svakom drugom topicu zdušno i kolektivno ćemo se zgražati nad porezima (znam, znam, drugačije trošenje - ali, i onda ne vidim realnu opciju besplatnog bivanja uz dijete).

Prema tome, uvijek ćeš imati "plažu za bogate i plažu za siromašne". Ja jesam empatičan i sve, ali pretjerano je očekivati od roditelja odricanje od nečeg što može priuštiti djetetu zato što to netko drugi ne može.

[klonka]

Mala digresija i odgovor na dimnjakov post. Meni je u bolnici (s pet godina) bilo sjajno. Tukli smo se jastucima i tak, i nitko me nije tjerao da jedem, hvala bogu. Naravno da mi je falila mama, ali čim me doma počela šopati jetricama i rižom, prisjeo mi je povratak kući.


Ali da, slažem se da su bolnice inače poprilično nehumane i da bi nekako trebalo smisliti način da se rodbini omogući da provodi više vremena uz bolesnike od ona famozna dva sata dnevno. Neovisno o njihovoj dobi.

[Lord Byron]

Pravilo je vrlo jednostavno: užasna mater ćeš postati onog trenutka ako ikada preispitivanje tvojih roditeljskih postupaka pređe u pronalaženje opravdanja zašto su baš ti i takvi postupci bili nužni, normalni, neizbježni.

[Morticia]

Pravilo je vrlo jednostavno: užasna mater ćeš postati onog trenutka ako ikada preispitivanje tvojih roditeljskih postupaka pređe u pronalaženje opravdanja zašto su baš ti i takvi postupci bili nužni, normalni, neizbježni.

Meni se čini da tad već jesi užasan roditelj, a ne da si tek postao.

[Lord Byron]

Potato, tomejto .

Najozbiljnije: razumno (čitaj: neparanoično ) preispitivanje svoga roditeljstva, praktički je garancija kvalitete tog roditeljstva.

[jevgenija]

Pravilo je vrlo jednostavno: užasna mater ćeš postati onog trenutka ako ikada preispitivanje tvojih roditeljskih postupaka pređe u pronalaženje opravdanja zašto su baš ti i takvi postupci bili nužni, normalni, neizbježni.

Želiš reći da, ako si u dvojbi, i moraš donijeti odluku, ali je kasnije preispitaš, za svaki slučaj ili zato što nisi siguran da nisi mogao bolje, i u tom preispitivanju zaključiš da to JEST bila najbolja moguća odluka u tom trenutku - automatski se pretvaraš u zlog roditelja?

[Morticia]

Ustvari... Razmišljam sad malo.

Da li sam stvarno užasna mater ako si ipak na kraju pronađem opravdanje zašto npr. taj dan nisam njoj dala svoj maksimum?
U smislu- jbga, to je normalno, ne možeš uvijek i u svakoj sekundi biti isključivo njoj na raspolaganju, normalno je ako si ponekad premorena ili ako ti se jednostavno čini nešto drugo umjesto slaganja kockica.
Meni je tako lakše, reći si da nije smak svijeta i da je to sve normalno.

[dimnjak]

.

ovo je sasvim normalno.
i tako ce i biti.
i to je ok. tako nas i djeca upoznaju i vide da nismo roboti. da je i nama svaki dan drukciji i da postoje stvari koje utjecu na nas i nase raspolozenje.

od prije spomenutu rijec nemajka koristim iskljucivo i jedino u zajebanciji.

[dimnjak]

Ustvari... Razmišljam sad malo.

Da li sam stvarno užasna mater ako si ipak na kraju pronađem opravdanje zašto npr. taj dan nisam njoj dala svoj maksimum?
U smislu- jbga, to je normalno, ne možeš uvijek i u svakoj sekundi biti isključivo njoj na raspolaganju, normalno je ako si ponekad premorena ili ako ti se jednostavno čini nešto drugo umjesto slaganja kockica.
Meni je tako lakše, reći si da nije smak svijeta i da je to sve normalno.

nisi.
normalno je.
nisi joj rob, majka si joj.
i da bi bila dobra majka moras biti zadovoljna majka. pa makar to znacilo da mozda neces s njom slagat kocke taj dan vec ces visit na netu i zajebavat se, napunit baterije i sutra biti 101% u akciji.
a svijet nece propast ako joj taj dan nisi dala maksimum. niti ce ona.

[Lord Byron]

Želiš reći da...

Naravno da ne želim to reći.

Govorim o stanjima koja je opisala Morticia, kada pretresaš dan koji je prošao i samome sebi izgledaš kao ratni zločinac zbog svih silnih grešaka koje ti se čine užasne i nepopravljive - ili, možda, samo odmahneš rukom i kažeš "ah, jebiga, moglo je možda i bolje, ali koje mene šta pitao pa vidme štami fali".

[Morticia]

a svijet nece propast ako joj taj dan nisi dala maksimum. niti ce ona.

Da, ali moram priznati da tu imam sličan problem kao Nica.
Ja stvarno ponekad mislim da će ona biti trajno oštećena ako s njom jedan dan ne slažem kocke.

Gdje mi je sad Tupelo, uvjerena sam da bi me ona razumjela?!

[Lord Byron]

Razmišljam sad malo.

Ajde, i to smo dočekali.

Da li sam stvarno užasna mater ako si ipak na kraju pronađem opravdanje zašto npr. taj dan nisam njoj dala svoj maksimum?
U smislu- jbga, to je normalno, ne možeš uvijek i u svakoj sekundi biti isključivo njoj na raspolaganju,

Ove dvije rečenice ne znače isto.

"Dati svoj maksimum" ne znači biti angažirana 24/7 "uvijek i u svakoj sekundi" oko djeteta. "Dati svoj maksimum" znači upravo to - napraviti koliko možeš.

Sad se već ljutim na samog sebe jer ne uspijevam dobro objasniti nešto što mi izgleda tako jednostavno: poanta je u tome hoćeš li i sutradan nastaviti s pokušajima dosezanja toga svog maksimuma, ili ćeš reći "ah, eto, preživjela je tako danas, zašto ne bismo tako i nastavile".

Nešto slično kao ono što ćeš joj (praktički, sutra ) govoriti za školu: "daj sve od sebe - samo to je važno".

[..a unda]

ma, stalno mi se provlaci jedna misao dok cituckam ovo ovdje..

vjerojatno nije to lako, ali zasto mi se cini da roditelji i nemaju i ne zele imati povjerenja u rodjenu djecu? cini mi se da bi roditelji prije svega trebali na neki nacin biti tu kad ih djeca zatrebaju ili bi mozda trebali prepoznati tu potrebu bez puno drame.
ako me se moze razumjet bez da puno objasnjavam, djeca trebaju biti svoja, bez obzira imaju li ona 5, 15 ili 35 godina.

[JPK]

prvo sjecanje u zivotu imam iz bolnice, pogled kroz prozor vinogradske, krovovi, golubovi, ja zavezana za krvet i placem izgubljena; reci cu da nije pretjerana zelja/volja/ideja da bolnice omoguce boravak roditelje. pri tome, kad je moje dijete bilo u bolnici, nisam trazila ni krevt ni hranu, pa ni stolicu, samo da budem uz nju. jer, sjecam se tog straha. jako jako dobro.

Mene su u djetinjstvu ostavili u bolnici par dana zbog jedne operacije i zato danas imam fiksaciju na sise.
Osim toga, obecali su mi sladoled kad izadjem, a nisam ga dobio. To im nikad nisam oprostio.