jevgenija » wrote:
Eh, bajo... Ovo što sam boldala - to je to što stalno čitam. A ne poznajem nikoga tko je bio dosljedan kroz godinu, dvije, sedam.... Nekad se to jednostavno ne može. Nema snage, nema energije, nema para... Sjebeš sam sebe jer se odvojiš od sviju i nemaš se kako "nahraniti" pa tražiš svoj odraz u toj djeci, da navedem samo jedan primjer. Onda to više nije posvećivanje djetetu, nego zarobljavanje. Ne znam sad jesam dobro objasnila...
Zanimalo me to stalno hodanje po rubu i vaganje "sat ovdje ili sat ondje", "kuna ovdje ili kuna ondje", kava s prijom gdje ćeš se osjećat krivom što trošiš to vrijeme ili odlazak u blatnjavi park nadrkana i osjećat se krivom što ne možeš "potpuno posvetiti sebe i to vrijeme djetetu"...
Mislim da je ova tema zapravo neka vrsta izbacivanja frustracije zbog te gomile fraza i formula koje ljudi ponavljaju bez razumijevanja. Ne znam bolje objasnit
Gle, ako ćemo o toj "roditeljskoj grižnji"
mislim da će ti svaki roditelj reći da je povremeno osjeća.
Pogotovo roditelj malog djeteta.
Barem koliko ja znam, jer mi se čini da roditelji pubertetlija jedva čekaju da nemani malo zbrišu van i puste ih na miru.
Jbga, ne možeš protiv tog osjećaja. Al' mo'š protiv toga da te taj osjećaj pojede i da mu se potpuno prepustiš, gubeći pritom sebe.
E sad, kako naći pravu mjeru... Ne znam, jbga.
Još uvijek ne znam.
Imam dana kada sam uistinu teška i sama sebi i jednostavno nemam energije za sve ono što ona od mene očekuje i traži.
Pa kad ona zaspi, a ja legnem, imam teške unutarnje borbe i predbacujem sama sebi da sam užasna mater.
A onda dođe sutra i posvetim joj se do maksimuma pa mi je lakše.
I tako iz dana u dan, balansiram između želje za vremenom s djetetom, želje za vremenom s mužem, želje za vremenom za sebe.
U krug.
Ponekad mi to sve skupa ide kao od šale, ponekad lupim glavom o zid.