Roditeljstvo - između želja i mogućnosti

O djeci, brigama i radostima roditeljstva
User avatar
jevgenija
Posts: 2606
Joined: 17 Sep 2011, 22:02
Location: Virtualni Vidovci

Roditeljstvo - između želja i mogućnosti

Post by jevgenija » 29 Sep 2011, 08:08

U posljednje vrijeme postoji jaka struja samosvjesnih roditelja - znaju što im je činiti, postoje praktički kanoni po kojima se postupa - povezujuće roditeljstvo, "provođenje kvalitetnog vremena s djetetom", poštivanje djetetove osobnosti, didaktičke igračke, strukturirana igra.... gomila toga. Što se svojevrsne "filozofije roditeljstva" tiče - nikad nije bilo ljepše biti dijete, postoji milijarda "know how" priručnika, savjeta i savjetodavaca, infrastruktura i pomoć...

Ali, jebiga, ljudi danas rade između osam i dvanaest sati dnevno, i živimo u Hrvatskoj - plaća je crkavica, prividni standard je toliki da klinci imaju mobitele od po tri soma kuna bez jebemti, a to je POLOVICA prosječne plaće, vremena i para uglavnom nema, a i živaca sve rjeđe :ne zna:

Pročitala sam gomilu dječjih i roditeljskih tema po forumima, članke, istraživanja, knjigice - ali svugdje se stvari svode na crno/bijeli pristup - ako nisi po kanonu, loš si roditelj, ako jesi picajzla si koja stvara novi naraštaj razmaženih gmazova koji tuku učitelje klupama.

Kad i kako zapravo uvodite svoju djecu u taj svijet u kojem se ne može sve, a pogotovo ne odmah? Kako mu objasnite da vam je najvažnije na svijetu, iako ga viđate tek jednu četvrtinu ili petinu dana?!?! :tuzni:

Isto se pitanje odnosi i na nemogućnost kupnje nečeg što si ne možete priuštiti - osjećam da nije dovoljno jednostavno reći ne - djeci je to važno. Uklapanje u okolinu im je važno, a opet kao roditelj morate imati na umu da se na neki period od desetak godina "mora" naviknuti da će se nečeg morati odricati iako "to svi imaju" i da vam je dužnost i ugoditi, i učiniti da se osjeća sretnim, a opet mu nešto "uskratiti" (iako, objektivno - ne, ne uskraćujete vi, nego mala plaća, otkaz, neplaćeni prekovremeni... you name it).

Gdje je sredina? :ne zna:


You can only be young once. But you can always be immature. (dejzino MD <3)

User avatar
Vodena
Posts: 2100
Joined: 17 Sep 2011, 23:58

Post by Vodena » 29 Sep 2011, 08:20

Mene ovo pitanje muči već par godina.
Mali već dvije godine nosa neki promo listić sa experia mobitelom (jel se to tak piše?) da ne zaboravi kakvog mu trebam kupiti kad dođe vrijeme za to. Ja sam mu objasnila da mi ne pada na pamet kupit mu mobitel koji košta ko jedna plaća i da ću mu eventualno kupit neki za 400-500 kn. I gotovo. A on kad odraste, nađe si posao nek si kupi kakav hoće.
Kad bi im krenula ispunjavat želje ne bi mogla zaradit love za njih ni da dignem šator na trgu, a ne sa ovim primanjima.
Onda, pitanje kompjutera po sobama. Ima ovaj, ima onaj...blabla...Dolje im je jedan zajednički i to im dam svakom pol sata, sat na dan, ako igraju ps, onda im ne dam i gotovo. Mogu se na trepavice postavit.
Kad vidim da pretjeruju uzmem im i ps2 da se hladi tjedan dana.
Al to po ljeti nije moguće jer su ionako stalno vani, pa čak i po mraku.
Starija me pitala za laptop, da bi ona u sobu. Ja joj posudim svoj kad joj dođu frendice, pa da slušaju muziku i eventualno za nešto....al to mi vrati čim joj više ne treba.
Onda mali pita da jel ću mu kupit motor na što ja mrtva hladna odgovorim da neću. I stvar gotova.
Pa što mi radimo? Danas klinci imaju sve pa ne znaju što bi iz obijesti, i onda da im još i ispunjavamo svaku želju. Avion? Moooože!! Kupit će tata. Režije će sv. Petar platit i špeceraj. Koji će im krasni k sve silne gluposti koje iovak ionak ne mogu nadomijestiti roditeljsku brigu i vrijeme? Tko će im usadit brigu za čovjeka, okoliš i sve one neke sitnice koje život znače? Ljubav? Obitelj? Sve će to zamijeniti kartice na rate. Koliko često kažemo djeci,ne mogu sad, umorna sam, ajd pusti me malo samo?
Ne sviđa mi se ovaj način života, ne sviđa mi se smjer u kojem idu neke ljudske osobine, čudne nove karakteristike i općenito sam mijenja da je sve otišlo u vražju mater dok je žena bila primorana ići na posao a djeca u vrtić. Jesam za vrtić, al ne da zamijeni dom i roditelje. Jesam za posao, al kad se djeca postave na noge i kad prođu one najosjetljivije godine. Al o tome možemo samo sanjati....najgora stvar što nam se može dogoditi je ona da i djecu moramo poslat raditi. :facepalm:

E da, zaboravih. Imam nekoliko kila knjiga o roditeljstvu. Sve divno krasno objašnjeno blabla trućtruć, ne ovo ne ono, ko da po jajima hodam....i pitam se samo kako će kod mene gdje ih je nekoliko jedno drugome do uha vrijediti smjernice "za uporabu" kad roditelj s jednim djetetom ne može napraviti sve bajdbuk.
Primjerice, pitanje agresije i bijesa kod klinaca. Razlika je kad imate njih troje pa se pokefaju između sebe, pa se igraj suca do sutra, nema s toga ništa, il im uzmi to što je predmet spora, ili pošalji svakog s druge strane međe ( u sobu) na hlađenje ili kazni sve na način da im oduzmeš nešto što im puno znači , a u moru igračaka i gluposti koje im dopuštamo to je skoro ništa. Jer do ničeg im nije toliko stalo. I naravno objasni im sve to divno krasno s obrazloženjem od pola sata ako ga imaš. Ako ne, nek si misle.
E sad, jedno dijete....isto ima onu agresiju i ljutinu koju mora, mora izbaciti iz sebe van, pa već ako neće počupati vas, roditelja, gristi, drapati, onda će to raditi klincima u vrtiću. I što raditi? Brnjica?:ne zna:
I što sad sa onim knjigama? Dijete se ne odgaja po receptu. Smjernice nam mogu ukazati, mogu nas upućivati, mogu nam objasniti što i kako da se postavimo. Ali kako nije svaki roditelj isti, tako ni djeca nisu sva na jedan kalup. Balans je stvar osobne procjene i trenutka u kojem se događa.

edit- ja nemam prosječnu plaću od 6.000 kn....fali mi još trećina do toga, pa sad....ti kupuj gluposti
edit xy- i nema mi strašnijeg rođendana od onog u Mcdonaldsu. I u kinu. Jebem ti takav život kad djeca moraju na takav način slavit rođendan. Dajte im livade, šumarke i potoke, sunce i leptire, ptice i zraka. Pustite ih van.
Last edited by Vodena on 29 Sep 2011, 08:42, edited 1 time in total.



User avatar
Lord Byron
Posts: 2972
Joined: 18 Sep 2011, 09:37

Post by Lord Byron » 29 Sep 2011, 08:41

Disclaimer odmah na početku: može li (barem :D) ovaj topic ostati pošteđen trollanja, šala i po šalica? :moli:

Tema je, naravno, široka za napravit' cijeli PDF (ali, onda bi se sve svelo na papice i kakice : fhr:). Ovako u uvodnom dijelu, rek nekoliko nabacanih rečenica.

Vjerujem da nikad nije bilo teže biti roditelj, a pogotovo da nikad nije bilo teže biti dijete. Od puno razloga za ovu tvrdnju, mislim da je najvažniji onaj o kojem se najmanje razmišlja: jednaka dobna razlika između roditelja i djeteta, danas je puno, puno veća "stvarna" razlika nego pred nekih 20-30 godina, da ne govorim o nekim ranijim vremenima.

Danas roditelji podižu djecu koju ne poznaju, čiji svijet ne poznaju - odnosno, za čije upoznavanje trebaju uložiti dodatni, veliki napor. U okruženju u kojem se još uvijek dominantno veliča "spontano roditeljstvo", oličeno u groznoj paroli "nitko ne zna bolje od mene što je dobro za moje dijete", malokoji će roditelj taj napor doista i uložiti.

Dovoljno je pogledati priču o fejsu, ona najbolje ilustrira ovo o čemu govorim: svako toliko krene haranga protiv fejsa kao Sotoninog uratka, a samo zato što su roditelji potpuno nemoćni - jer nemaju pojma o čemu se radi.

Međutim, razapetost između želja i mogućnosti nije (n)ovodobna stvar. Mislim da to postoji oduvijek ("Tata, kupi mi auto!" - dok se još mislilo na auto-igračku :)). Što i kako napraviti? Jednako je bedasto prodavati bubreg za djetetov novi mobitel, koliko i objašnjavati djetetu da je novac Zlo i zagovarati nekakav ultimativni asketizam kao jedini ispravan način života. Onako, kompromis: tu i tamo se nekako uspije udovoljiti nekom sitnom hiru, tu i tamo se zajednički štedi za neki hir, tu i tamo se otkloni udovoljavanje nekom hiru...

Ako su ostali parametri roditeljstva OK, ako su roditelj i dijete bliski, ako se dijete osjeća važnim i uvaženim članom obitelji, nema tu nekih prevelikih problema - sva ta moljakanja i nezadovoljstva su jednim dijelom odrađivanje djetetove uloge u svojevrsnom obiteljskom igrokazu.

Ima, naravno, još puno - ovo mi je jedna od top 3 teme za plahte. :) Možda kasnije.



User avatar
schmokljan
Posts: 2410
Joined: 18 Sep 2011, 16:19
Location: www.mordor.hr

Post by schmokljan » 29 Sep 2011, 08:47

Moja sestra ima odličan odgovor na dječje pretjerivanje: "Zaposlite se."
"Ali mama mi smo mali."
"Onda ništa."

Druga stvar, podučava ih antikonzumerizmu, to jest, jedan baš voli da mu se kupuje, a drugi sin ga zeza zbog toga: "Kupi, kupi, kupi jer si glupi, glupi...", pjeva petogodišnjak šestogodišnjaku. "Dobro, ne moraš mi onda kupiti.", kaže ponekad nakon toga šestogodišnjak. Borba je to. Zatim - objasniti im da ne mogu imati sve. "Dobro, ako ti to kupimo - nećemo imati novaca za otići kod bake i djede na more." - nakon toga ni jednom nije palo na pamet da inzistira na kupnji.

Bitno je djecu naučiti da nisu centar svijeta.

Druga stvar, barem koliko se ja sjećam, nije toliko bitno da imaš sve što i drugi imaju, nego da imaš jednu stvar koju nitko drugi nema. I ne mora ta stvar biti uopće skupa.

I za kraj, no to je moj uvid i ne mora uopće biti ispravan, uvijek mi se činilo da želja za posjedovanjem proizlazi iz unutarnje praznine, iz dosade. Djecu treba zaigrati i zainteresirati, onda će im puno rjeđe padati na pamet (da im trebaju) raznorazne gluposti.

I jedan praktičan savjet Vodena - pređeš na SMART tarifu kod jednog operatera kojeg neću imenovati i za sto kuna mjesečno dobiješ pet stotina minuta besplatnog razgovora, 1Gb za surfanje i Experiu mini pro 10 - odličan mobitel za 1kn, a kako isti košta na Njuškalu oko 1200kn možeš mu nametnuti osjećaj krivnje i objasniti da sad ne može ništa dobiti narednih godina dana. :D



User avatar
Vodena
Posts: 2100
Joined: 17 Sep 2011, 23:58

Post by Vodena » 29 Sep 2011, 08:50

Hvala Schmo, al onda moram kupit i laptop. :facepalm: :rofl: A tko zna što će treći na to reći.
I iskreno, jel treba prvašiću takav mobitel?

I slažem se do sada sa svime. Postoje prioriteti, soba, dobar krevet, madrac, kvalitetna odjeća, obuća, torba, izleti, ljetovanja, piće, hrana. Al opet ponavljam da mi roditelji najviše možemo napravit štete kupujući im uz one stvari koje im trebaju, uz one koje žele i puno ostalih stvari koje im baš i nisu nužne. I tu onda krenu kola nizbrdo.

i moram se osvrnuti na antikonzumerizam- :rofl: mm ih uči da su reklame 80% laž, a i onih 20% je upitno. :facepalm:



User avatar
schmokljan
Posts: 2410
Joined: 18 Sep 2011, 16:19
Location: www.mordor.hr

Post by schmokljan » 29 Sep 2011, 08:59

Oprosti, nisam znao da se radi o prvaščiću, bio sam uvjeren da je barem 7. osnovne. Ne, ne treba mu, reci mu da se od mobitela može dobiti tumor na mozgu i da su studije u Švedskoj, jednoj ozbiljnoj zemlji, utvrdile da djeca trebaju izbjegavati svaki kontakt s mobitelom, makar do 14 godine.

Djeca su razložna i razumna, ako im se posveti dovoljno vremena. Naravno, moraju znati da roditelj donosi odluku, no da je roditelj istovremeno spreman razgovarati i saslušati. Djeca, kao i odrasli ljudi, su spremna na odricanja, ako im se dovoljno dobro obrazloži.

Ne radi se samo o novčanom, čak bih rekao da se manje radi o novčanom aspektu - dijete kojemu se ispunjavaju sve želje ne nauči se samokontroli, odricanju, dijeljenju, odgađanju užitka, disciplini...dakle, ispunjavanje svih dječjih želja je odličan način za stvaranje budućeg ovisnika ili, u najboljem slučaju, neradnika i nezahvalnika.

EDIT: Naravno da ih antikonzumerizmu poučava tako da oni shvate, iako začuđujuće je koliko petogodišnjak može shvatiti. Uspjela im je objasniti da je Happy meal u McDonaldsu glupost, da ona igračka ne vrijedi toliko, i sad kad odu jednom tjedno u McD, jer djeca obožavaju isti i išla bi svaki drugi dan da ih se pita, petogodišnjak nikada ne želi Happy meal "To je glupo i skupo, ja ću samo cheeseburger", sa šestogodišnjakom nije još do kraja uspjela, ali njegovo veselje zbog one blesave igračke je toliko da nadoknadi svaki trošak. :zubo:
Last edited by schmokljan on 29 Sep 2011, 09:04, edited 1 time in total.



User avatar
Lord Byron
Posts: 2972
Joined: 18 Sep 2011, 09:37

Post by Lord Byron » 29 Sep 2011, 09:00

Vodena » wrote:I iskreno, jel treba prvašiću takav mobitel?
Prvašiću ne treba nikakav mobitel.

"Trebanje" mobitela javlja se tek kada se jave situacije u kojima je dijete sâmo - onda je dobro da se u svakom trenutku može javiti doma.



User avatar
Vodena
Posts: 2100
Joined: 17 Sep 2011, 23:58

Post by Vodena » 29 Sep 2011, 09:01

To ja i kažem. Slađe im je pet kuna kojih su zaradili mašući metlom oko kuće nego da im daš sto ojro (koji ionak niš ne vrijede, kak je rekla moja kćer prije par godina).


Ovo za opasnost mobitela im trubim već godinama. Ne prislanjat na uho, mobitel je nužno zlo, vidite da ga i mama rijetko koristi. :facepalm:


Djeca su razložna i razumna, ako im se posveti dovoljno vremena. Naravno, moraju znati da roditelj donosi odluku, no da je roditelj istovremeno spreman razgovarati i saslušati. Djeca, kao i odrasli ljudi, su spremna na odricanja, ako im se dovoljno dobro obrazloži.
Ovdje gore je sva mudrost. Prokletstvo našeg doba je da imamo sve manje vremena, donosimo odluke u letu i sve smo manje sposobni razgovarati i slušati. :tuzni:

Moji znaju da im ne kupujem određene slatkiše jer nisu zdravi, imaju puno E zločestih i više nit ne pitaju da im to kupim jer sam im objasnila da je to za njihovo dobro. Nažalost, u vrtiću se sladoled trpa u koš zajedno sa zdravom hranom i čokoladom. Nit je svaki sladoled isti, nit je svaka čokolada zdrava, pa ni dijete više ne zna jer mu dajemo dvosmislene informacije.



User avatar
..a unda
Undaminator
Posts: 21128
Joined: 18 Sep 2011, 16:27

Post by ..a unda » 29 Sep 2011, 09:15

jevgenija » wrote:..

Kad i kako zapravo uvodite svoju djecu u taj svijet u kojem se ne može sve, a pogotovo ne odmah? Kako mu objasnite da vam je najvažnije na svijetu, iako ga viđate tek jednu četvrtinu ili petinu dana?!?! :tuzni:

..
kvotao sam samo krucifiksalni..krucifiksijski..kurcifiksij..ok, taj dio..

potpuno su mi jasna pitanja postavljena u postu i kako nema losih pitanja, reci cu da su ne dobro postavljena.
ok, od neceg se treba poceti, neka pitanja od nekud treba postaviti ako nas baszaista zanima razumijevanje necega, razumijevanje naseg odnosa u.. necemu?

ok, o motivaciji za otvaranje ove teme necu pricat. :zubo:

ne slazem se uopce da jaca ta neka struja samosvjesnih ili kakvih sve roditelja. mogu to shvatiti uglavnom samo kao neku ironiju.

kako se svijet mijenja, tehnologije, metode, brzine prilagodjavanja, tako se mijenja i taj odnos (forma) roditeljski. ako roditelji i ne razumiju bas cime se i zasto njihova djeca bave, ne znaci da nece uzvratiti oprobanom metodom, ali i ta metoda se razvija, prilagodjava, svjesni bili roditelji toga ili ne. to je neka vrsta automatizma, podsvjesnosti neke.

roditelji ce se i od sada odnositi prema djeci i njihovom odgoju kao i do sada. lagat ce ih. :ne zna:
lagat ce ih gdje god i kad god stigu.
naravno, to sto mi mislimo da to nisu lazi, jer nisu izrecene onako kako su ih nasi roditelji nama rekli ili njihovi roditelji njima, to sto je neko procitao otrovne roditelje, ne znaci da smo iskreni i prema sebi, a kamoli prema djeci nam. radi se samo o drugacijoj lazi, o drugacijoj tehnologiji i tehnici laganja, o drugacijem govoru, ali poruka je ista. manipulacija je ista.

taj govor ne znaci samo da mi rijecima njima mozemo i zelimo objasniti kao stvari stoje. djeca vide sve, sve registriraju i ako vide da postoji razlika (da sad ne upotrebljavam neke druge ozbiljnozvucece strucne rijeci) izmedju jedne, druge i trece informacije, izmedju npr verbalnog objasnjenja, objasnjenja ponasanjem, i nekonzistentnosti ponasanja odraslih prema sebi samima, ne znaci da ce to dijete prepoznati kao laz, nego ce se tome prilagoditi, takvo ponasanje ce usvojiti, drugim rijecima priprema se za postati roditelj kao i generacija prije njih, po tom uzoru koji ce se isto tako usavrsiti, laz i laganje ce se usavrsiti.

eto..:ne zna:



User avatar
Lord Byron
Posts: 2972
Joined: 18 Sep 2011, 09:37

Post by Lord Byron » 29 Sep 2011, 09:22

Postoji. Nije mnogobrojna, ali je glasna. jedna riječ: Rode. :D

Jedan od problema koji je dobro zamijećen u uvodnom postu je isključivost u podjeli na "supermajke" i "nemajke". Ili-ili. Ili voliš Tita, ili Hitlera.

Zucni nešto protiv "spontanog" roditeljstva, ili protiv svakog oblika fizičkog kažnjavanja - garant ćeš dobiti "ah, ti si od onih koji djeci ne daju ništa slatko, koji ih drže u sterilnom okruženju, ah, ti si sigurno savršen(a) i nikad ne napraviš ništa što nije savršeno".

Jednako tako, zucni nešto protiv pravljenja svjeckog problema od povremenih odlazama (i) u McDonald's, protiv zabrana televizije, računala, sakupljanja sličica ili bilo čega suboptimalnoga - ti si nemajka i trrebaš na lomaču.

Pa ipak, po internetskim raspravama primjećujem i srednju struju roditeljstva - ljude koji svoje roditeljstvo trajno propituju, ljude koji nisu "popili svu pamet svijeta", koji su spremni saslušati, procijeniti i poslušati tuđe riječi koje im se učine valjanima i pametnima.

Ima toga. Ne puno, ali ima.



User avatar
Vodena
Posts: 2100
Joined: 17 Sep 2011, 23:58

Post by Vodena » 29 Sep 2011, 09:27

Ja nemam ništa protiv povremenog odlaska u Mc, osvrnula sam se na one jadne rođendane u onom prostoru bez duše, dok ja imam sreću pa živim dalje od toga svega, pa se posjeti istom svode na svega tri, četiri puta godišnje...i k tome, ništa djeci tamo osim pomfrita i sladoleda nije fino.
I ne branim im smokiće...o čipsu bi se već dalo pričati. :rofl:



User avatar
Lord Byron
Posts: 2972
Joined: 18 Sep 2011, 09:37

Post by Lord Byron » 29 Sep 2011, 09:34

Vodena » wrote:Ja nemam ništa protiv povremenog odlaska u Mc
Ajme ne: govorim posve općenito - uopće nisam mislio ni na koga konkretnog.



User avatar
Vodena
Posts: 2100
Joined: 17 Sep 2011, 23:58

Post by Vodena » 29 Sep 2011, 09:35

Znam, ne brini se, al možda drugi ne znaju.

nis tak glupa ipak :cerek:



User avatar
kukuriku
Posts: 2447
Joined: 20 Sep 2011, 17:27

Post by kukuriku » 29 Sep 2011, 10:00

gledah neki dan 8. kat o djeci u bolnicama i o tome kako roditelj ne može/ ne može stalno/ ne može dovoljno biti tamo s djetetom i ovo i ono. učinila mi se zanimljiva tema.

međutim, gošće su po mom sudu bile takve drama queens da mi je to totalno pokvarilo dojam. i ne znam baš što su danijela i one zaključile, osim valjda da bi sve bolnice trebale roditeljima omogućiti da 24 sata budu uz svoje čildrense u bolnici. :misli:

ne znam, ali nije li to malo pretjerano?


Nek(v)arljiva.

User avatar
..a unda
Undaminator
Posts: 21128
Joined: 18 Sep 2011, 16:27

Post by ..a unda » 29 Sep 2011, 10:04

kukuriku » wrote:gledah neki dan 8. kat ..
eto, sta cemo dalje pricat. a cudimo se fejspucima. :D :D



User avatar
schmokljan
Posts: 2410
Joined: 18 Sep 2011, 16:19
Location: www.mordor.hr

Post by schmokljan » 29 Sep 2011, 10:05

Rode, koje je Byron spomenuo, su specifikum. To je svojevrsni teror. Jednoj poznanici je dijete opasno pothranjeno, ne može prevladati jednu bolet, nije sad bitno koju ne želim ulaziti u detalje, jer Rode ne dozvoljavaju dohranu, a ona, jednostavno, nema dovoljno mlijeka. A to malo stvorenje, doslovce, gladuje i pati.

Druga stvar - jedna meni bliska osoba se vozila s članicom Roda. "Kakve su vam to sjedalice, niste morali kupiti najjeftinije", (sjedalice, usput, nisu ni među jeftinijima), "Kako vam to CD-i stoje, oni pri kočenju mogu odletjeti i prerezati vrat djeci?", u životu niti njoj, niti ikome koga poznajem nije CD odletio.

Članice Rode su toliko nekritične da idu liječnicima objašnjavati kako treba hraniti tek rođenu bebu i zašto dohrana nije potrebna.

Uglavnom, klonite se članica te organizacije.
Last edited by schmokljan on 29 Sep 2011, 10:07, edited 1 time in total.



User avatar
Lord Byron
Posts: 2972
Joined: 18 Sep 2011, 09:37

Post by Lord Byron » 29 Sep 2011, 10:06

kukuriku » wrote:ne znam, ali nije li to malo pretjerano?
Sve se može oslikati na dva načina.

Iz kuta roditelja, dijete će bez roditelja biti dodatno istraumatizirano.

Iz kuta liječnika, dogodi se da majka, ne mogavši gledati žedno dijete, da djetetu čašu soka neposredno prije najavljene operacije. Dogodi se da roditelji šmrcaju i kašlju na dječjoj kirurgiji. I tako to :).

Nije to samo pitanje standarda bolnice, nego i nemogućnosti kontrole svega što bi se u takvim okolnostima zbivalo. A nek' se samo jedan liječnik negdje zezne...



User avatar
kukuriku
Posts: 2447
Joined: 20 Sep 2011, 17:27

Post by kukuriku » 29 Sep 2011, 10:14

..a unda » wrote: eto, sta cemo dalje pricat. a cudimo se fejspucima. :D :D
molim liepo, ne gledam inače tv. osim sporta.
ali me ovo zainteresiralo. potpuno sam pogrešno procijenila, dakako.

nečemo se sad vriedžat. :durica:


Nek(v)arljiva.

User avatar
baja
Posts: 4084
Joined: 19 Sep 2011, 11:09

Post by baja » 29 Sep 2011, 10:23

jevgenija » wrote:U posljednje vrijeme postoji jaka struja samosvjesnih roditelja - znaju što im je činiti, postoje praktički kanoni po kojima se postupa - povezujuće roditeljstvo, "provođenje kvalitetnog vremena s djetetom", poštivanje djetetove osobnosti, didaktičke igračke, strukturirana igra.... gomila toga. Što se svojevrsne "filozofije roditeljstva" tiče - nikad nije bilo ljepše biti dijete, postoji milijarda "know how" priručnika, savjeta i savjetodavaca, infrastruktura i pomoć...
Ali, jebiga, ljudi danas rade između osam i dvanaest sati dnevno, i živimo u Hrvatskoj - plaća je crkavica, prividni standard je toliki da klinci imaju mobitele od po tri soma kuna bez jebemti, a to je POLOVICA prosječne plaće, vremena i para uglavnom nema, a i živaca sve rjeđe :ne zna:
meni se čini da takva samosvjest farsa, tipičan instant proizvod suvremenog doba gdje na nedostatak vremena da kuhamo odgovaramo juhom iz vrećice
nije mi namjera obezvrjeđivati napore da se odnos prema djeci propituje i poboljšava ali ne vjerujem u jednoznačna "know how" rješenja
Kad i kako zapravo uvodite svoju djecu u taj svijet u kojem se ne može sve, a pogotovo ne odmah? Kako mu objasnite da vam je najvažnije na svijetu, iako ga viđate tek jednu četvrtinu ili petinu dana?!?! :tuzni:
odnos s djetetom se gradi od prvog dana i ako je iskren i dosljedan dijete će, s vremenom, razviti povjerenje u sustav vrijednosti koje mu roditelj nudi
Isto se pitanje odnosi i na nemogućnost kupnje nečeg što si ne možete priuštiti - osjećam da nije dovoljno jednostavno reći ne - djeci je to važno. Uklapanje u okolinu im je važno, a opet kao roditelj morate imati na umu da se na neki period od desetak godina "mora" naviknuti da će se nečeg morati odricati iako "to svi imaju" i da vam je dužnost i ugoditi, i učiniti da se osjeća sretnim, a opet mu nešto "uskratiti" (iako, objektivno - ne, ne uskraćujete vi, nego mala plaća, otkaz, neplaćeni prekovremeni... you name it).

Gdje je sredina? :ne zna:
sredina se odredi ovisno o realnim mogućnostima :D
uklapanje u okolinu je vječni, da ne kažem doživotni, izazov pa bi djecu, baš kao i sebe, trebalo učiti propitivanju sebe i vlastitih kvaliteta i kriterija, a ne robovanju nametnutih



Nica
Posts: 2189
Joined: 21 Sep 2011, 10:19

Post by Nica » 29 Sep 2011, 10:37

Imala sam fazu u životu kad sam mislila kako vjerojatno nikad ne bih imala djecu da nisam rodila mlada, luda i glupa uvjerena kako sve mogu i sve znam i kako je to za mene piece of cake. Biti roditelj, pih.

Meni osobno uopće nisu tako teško pale sve te silne fizičke "tegobe" u vidu buđenja noću (što je, btw, posve pogrešna terminologija ako imate dijete koje uopće ne spava), učenja kako i što, dakle samog odgajanja i slično koliko mi je zapanjujuć osjećaj koji me obuzima kroz sve to. Strah, strepnja, briga, nada kako će ipak ispasti dobro i da nisu trajno oštećeni jer sam umjesto smirivanja tenzija među njima izašla na stepenice i plakala pustivši ih da se svađaju još pet minuta, bojazan da će se pretvoriti u kriminalce jer sam došla namrgođena doma i vikala jer su razbacali sve što se razbacati moglo...

Nedostatak vremena koje bih željela i trebala provoditi s njima natjerao me da nemam život van obitelji i posla te da posve zanemarim samu sebe pokušavajući učiniti bolje i više za njih. Još uvijek me peče savjest jer zadnjih godinu dana uzmem jednom tjedno par sati za sebe i povremeno nestanem negdje s nekim, a da to nije potreba. Ne znam hoću li ikad mirne duše otići nekamo i ne misliti kako sam sad mogla provesti s njima kvalitetno vrijeme umjesto da sebično uživam u nečemu. Nemajka vulgaris.

Što se tiče kupovanja stvari koje se želi a nisu potreba, vrlo malo si toga možemo priuštiti pa mogu reći da i nisu razmaženi iako sin ima vrlo nerealne prohtjeve. Trenutno želi sjekiru ( :facepalm: ), šator, nekakav skate na dva kotača, utege, laptop.... Ona je, srećom, manje zahtjevna i onda dođemo do toga da sam njoj ispunila gotovo sve želje, a njemu skoro nijednu. A nije mi teško kupiti joj gumice za kosu i slične sitnice koje poželi, za razliku od njegovih ideja. :D Nemajka vulgaris na kvadrat.

Opet sam se izgubila, ne sjećam se poante ovog posta :brukica: stoga stavljam točku i idem provjeriti čeka li me RL i dalje ili je otišao bez mene. :o
Last edited by Nica on 29 Sep 2011, 10:38, edited 1 time in total.


Groupie :cerek:

Almost Rosey
Posts: 2861
Joined: 18 Sep 2011, 15:31

Post by Almost Rosey » 29 Sep 2011, 10:38

kukuriku » wrote:gledah neki dan 8. kat o djeci u bolnicama i o tome kako roditelj ne može/ ne može stalno/ ne može dovoljno biti tamo s djetetom i ovo i ono. učinila mi se zanimljiva tema.

međutim, gošće su po mom sudu bile takve drama queens da mi je to totalno pokvarilo dojam. i ne znam baš što su danijela i one zaključile, osim valjda da bi sve bolnice trebale roditeljima omogućiti da 24 sata budu uz svoje čildrense u bolnici. :misli:

ne znam, ali nije li to malo pretjerano?
Ne nužno; ovisi koliko je dijete. Nešto veća djeca vjerojatno već imaju nekakvo iskustvo privremene razdvojenosti od roditelja i znaju da će se roditelj vratiti po njih, dok maloj djeci takvo odvajanje (osobito na duže vrijeme) može škoditi u uspostavljanju bazičnih vjerovanja i tako to. Ne nužno i ne uvijek; takve stvari naravno ovise o još hrpi drugih faktora, ali ukoliko je moguć, tzv. rooming in je povoljnija opcija od alternative. Da ne govorim o stresu koji suprimira san i usporava zacjeljivanje.
I da, sve bolnice bi trebale omogućiti boravak roditelja s djetetom, ali bi korištenje te mogućnosti trebalo bi biti ostavljeno na procjenu stručnom timu :)



User avatar
Tupelo
Posts: 2937
Joined: 21 Sep 2011, 09:41
Location: Where Is My Mind?

Post by Tupelo » 29 Sep 2011, 11:13

schmokljan » wrote:Rode, koje je Byron spomenuo, su specifikum.
Rode nisu specifikum, one su čisto i nepatvoreno zlo.

Najgora stvar s Rodama je to što one ne znaju prezentirati i obraditi informacije ili ih prezentiraju/obrađuju onako kako njima paše.
npr. običnu statistiku o carskim rezovima uspjele su prezentirati tako da si, nakon pročitanih tekstova, apsolutno siguran da ćeš ili umrijeti na stolu ili će se kirurgu poskliznuti ruka te će djetetu odrezati nogu. I završile članak rečenicom "pitajte vaše dijete kako želi biti rođeno. Recite NE liječničkim intervencijama :cerek: "

Ne mogu reći da nema korisnih informacija, ali onih opasnih i beskorisnih je daleko više.
Ako pogledamo što i kako pišu o planu poroda, o ženama koje bolje poznaju svoju rodnicu od liječnika, o dojenju, bezpelenaštvu, OKP-ovskoj dohrani, postane ti jasno da je to trend koji bi u skoroj budućnosti neko dijete ili ženu mogao koštati i života.


...don't you know there ain't no devil that's just god when he's drunk
well this stuff will probably kill you let's do another line...
Tom Waits, Heartattack and Vine

User avatar
Morticia
Posts: 10246
Joined: 17 Sep 2011, 21:36

Post by Morticia » 29 Sep 2011, 11:13

kukuriku » wrote:ne znam, ali nije li to malo pretjerano?
Mislim da nije pretjerano.
Govorim to iz potpuno subjektivne i emocionalne perspektive, naravno, zanemarujući pritom čašu soka koja bi mogla pokvariti operaciju. :zubo:
Sjećam se prije godinu dana kad mi je buba imala običnu prehladu. :(
Mala mrvica, pahuljica koja ne može normalno disati, kašlje, plače, ne spava.
Isuse. :crying: :crying:
Da mi je netko u tom trenutku onemogućio da budem kraj nje mislim da bih načisto poludjela. I kad je ona uspjela zaspati ja nisam spavala nego sam osluškivala i gledala da li normalno diše. :facepalm:
Što bi bilo da je bilo u pitanju nešto iole ozbiljnije ne želim ni zamišljati.
Pogotovo u današnje vrijeme i u našoj državi gdje znamo kakvi su uvjeti u zdravstvu.

On topik- :zubo: što više vrijeme prolazi i što je starija to više shvaćam da ništa ne shvaćam i ne znam.
Jedino što mogu i znam jest osluškivati je i osjećati. Al' onako istinski.
Mislim da mi za sad ide relativno ok, funkcioniramo jako dobro.
Ona me malo zafrkava, onda se ja malo "ljutim", onda mi se ona nasmije pa se ja nasmijem njoj i tako u krug. :rofl: :rofl:
Oko nekih stvari tipa guranje prstiju u šaltere i vožnja u AS-u smo bili potpuno neumoljivi i nepokolebljivi i to je uistinu i usvojila. Istina, uz muku, natezanje, plač i tisuću puta ponovljenu jednu te istu rečenicu i radnju, al' jest, usvojila je.
I shvatila da nema puno izbora. Sve tako mala.
Što je ujedno i odgovor na pitanje kada treba početi. ODMAH. SAD.
Od prvog dana.
U početku pružajući samo ogromnu ljubav, a kasnije postavljajući i granice.
Mislim da je najveći problem, ali istovremeno i najveća mudrost, kao roditelj znati razlučiti što je uistinu bitno i na čemu se inzistira, bez popuštanja, a što nije.
I onda tako i činiti.
Međutim, u tome svemu je lako izgubiti kompas.
I onda dobiješ s jedne strane roditelje koji dopuštaju SVE, jer ako ne dopuste sve dijete će postati narkoman zbog stresa što nije moglo dojiti do 12 godine :facepalm:, a s druge strane imaš one spartanski nastrojene, koji demonstriraju svoju moć i snagu i djeci lome kičmu (ne doslovno) pa kad dobiju poslušnike time se još i hvale, potpuno nesvjesni koliko im je dijete tužno.

U pizdu materinu, strah me odgoja! :mama:
Nadam se da ću znati pogoditi "usridu".

Što se financijskog aspekta odgoja tiče o tome ne mogu puno govoriti jer je moja još premlada za ikakve zahtjeve.
Last edited by Morticia on 29 Sep 2011, 11:33, edited 1 time in total.


MJERA JE ČOVJEKOVA STVARNOG KARAKTERA ONO ŠTO BI UČINIO KADA ZA TO NITKO NE BI SAZNAO.

User avatar
dimnjak
Posts: 2430
Joined: 17 Sep 2011, 23:24

Post by dimnjak » 29 Sep 2011, 11:28

kukuriku » wrote:gledah neki dan 8. kat o djeci u bolnicama i o tome kako roditelj ne može/ ne može stalno/ ne može dovoljno biti tamo s djetetom i ovo i ono. učinila mi se zanimljiva tema.

međutim, gošće su po mom sudu bile takve drama queens da mi je to totalno pokvarilo dojam. i ne znam baš što su danijela i one zaključile, osim valjda da bi sve bolnice trebale roditeljima omogućiti da 24 sata budu uz svoje čildrense u bolnici. :misli:

ne znam, ali nije li to malo pretjerano?
prvo sjecanje u zivotu imam iz bolnice, pogled kroz prozor vinogradske, krovovi, golubovi, ja zavezana za krvet i placem izgubljena; reci cu da nije pretjerana zelja/volja/ideja da bolnice omoguce boravak roditelje. pri tome, kad je moje dijete bilo u bolnici, nisam trazila ni krevt ni hranu, pa ni stolicu, samo da budem uz nju. jer, sjecam se tog straha. jako jako dobro.


mogu te prožvakati, al te moraju i ispljunuti

User avatar
kukuriku
Posts: 2447
Joined: 20 Sep 2011, 17:27

Post by kukuriku » 29 Sep 2011, 11:48

a ja se pak sjećam kad sam na srebrnjaku ceo bogovteni dan sjedila uz svoje dijete. sjećam se kako me gledao mali švrćo iz susjedne gajbe, ne samo mene, nego i druge mame i tate, onaj kojemu je mama mogla doći samo na dva sata. jer joj je muž na baušteli u švabiji, nema baba, strina, pički materinih, radi kod privatnika za koru kruva i živi u pripizdini iz koje bus za zagreb vozi jednom dnevno.

ili klinaca koji su stvarno bolesni. koji mjesecima budu u bolnici. njih koji ispraćaju jedne klince i njihove mame i tate koji se ne miču od kreveta, dočekuju druge klince i njihove roditelje koji se ne miču od kreveta, da bi se njihovi mama i tata pojavili jednom dnevno na sat, dva.

ono, lijepo je biti uz svoje dijete, ali što je s onima koji ne mogu? kako se ti piceki osjećaju uz sobe pune mama i tata koji si mogu priuštiti godišnje, bolovanja, apartmane, štogod, kako smo mi na sreću mogli, dok njihovi mama i tata ne mogu.

nažalost sam u zadnje dvije godine puno vremena provela na dječjoj kirurgiji, pa znam o čemu pričam. to mi je tako tužno.


Nek(v)arljiva.