Nasilje među djecom i vezane teme

[dimnjak]

čitajući što ste napisali od jučer, ovo mi je upalo u oko - razmaženost
i sasvim se slažem s tvojim osvrtom - napravili smo od razmaženosti sinonim za neodgojenost
dijete može, i treba, biti u centru pažnje svojih roditelja, a da ne ugrožava odgoj
odnosno, razmaženost podrazumijeva interakciju koja izostaje kod neodgojenosti
ja svoju budim zvonom, drugačije ne otvara oči

to je ono sto se u nekoj od literatura navodi da dijete kojem se ne zadovoljavaju potrebe pa se ono "kupuje" ispunjavanjem zelja je "razmazeno". koja je zapravo kriva rijec.
roditelj je duzan zadovoljiti djetetove potrebe, na njih ne smije reci ne. no ima pravo reci ne na djetetove zelje. i roditelj treba znati razliku izmedju potreba i zelja.
takodjer zadovoljavajuci djetetove potrebe pozitivno utjece na djetetovu samosvjest i samopouzdanje.

[baja]

no ima pravo reci ne na djetetove zelje.

dapače
pa kad zatuli: ali ja to žeeeelim, ja kažem: žeeelim i ja mercedes

[dimnjak]

dapače
pa kad zatuli: ali ja to žeeeelim, ja kažem: žeeelim i ja mercedes

problem je kad mi kaze ali ja to ne zelim (ne kaze mi necu to napraviti, vec ja to ne zelim), a ja kazem, al ja zelim....pa cije zeljenje je jace.

[Lastan]

Da, ali treba doći poštivanjem i djelima, a ne titulom.

Nekad je nastavnik mogao računati na autoritet koji mu daje titula barem dok ne dobije priliku uspostaviti vlastiti. Danas… manje.

Actually, meni se dogodilo točno obrnuto. Nije da sam se namjerno ne smijala, nije mi bilo do smijeha. Klinci su prijavili da me se boje i radili sranja. Na stranu što ja ne mogu pojmiti da se nekoga bojiš i da mu blebećeš na satu.

Iz ostatka opisa zaključujem da su se bojali jer su vidjeli da nisi sigurna da znaš što radiš.
Osim toga, zanemaruješ jednu bitnu razliku: ja govorim o preuzimanju inicijative u osnovnoj ili srednjoj školi; ti predaješ de facto odraslim ljudima. Ma koliko se danas i ljude starije od Cezara kad je osvojio Rim smatralo balavcima.

Mislim, sranja u smislu 'tko te jebe'. Pokušaj naknadnog uvođenja friendly pristupa? Zapravo 0 bodova. Gašenje vatre, ali to nije bilo to.

Naravno da nije. Jer nisi, da se tako izrazim, pobudila pravu vrstu straha.
Ako ti imaš gard da si kompetentna, što tada očito nisi imala, izazivaš strah koji vrlo brzo prelazi u strahopoštovanje, a to onda s vremenom prijeđe u poštovanje.

Najbolji je u tome bio jedan moj (pokojni) profesor latinskog. Čovjek se jednom izderao na nas. I na sljedećem nam se satu ispričao zbog incidenta; mi smo morali razmišljati o kojem incidentu on govori jer nam nije bilo previše neobično da netko viče na nas. A isto se izderao kad mu je dopizdilo u jednom trenutku.
No riječ je o profesoru koji je držao nepopularan predmet, koji je govorio tiho i koji je imao stroge kriterije te reputaciju koja ga je slijedila iz škole iz koje nam je došao na zamjenu. I koji nam je pristupao zapravo istovremeno kao odraslima i kao preplašenoj dječici; da ne znam bolje, bio bih se gotovo spreman zakleti da nam je persirao. Nije, ali kao da jest.
Genijalan tip, ali smo ga se u početku bojali ne kao vraga, nego kao svećenika (priče kažu da je bio raspop, zapravo; nisam siguran koliko je istine u tome jer nije pjevao onim njihovim očajnim stilom ).

Godina kasnije, drugi klinci, pristup friendly, prva dva sata otišla na to da čujem tko su oni, odakle dolaze, što vole, popamtila imena koliko je išlo. Po tome što sam upamtila da vole, sam nekad birala teme na kojima ću im dati zadatke

Jedna profesorica matematike u mojoj gimnaziji (nije meni predavala) imala je jebenu memoriju. I jednako tako utjerivala klincima strah u kosti.
Jer kad vidiš nekoga tko jednom prozove učenike i od tog trenutka pa zauvijek zna tvoje ime, prezime i gdje sjediš, i tko napamet računa stvari koje bi i matematičar inače raspisao, usereš se.

paljenje neta je bio pokušaj kupovanja mira na način 'ajde mi barem nemojte smetati'

Na studiju informatologije imao sam dva slučaja vezana uz ovo.
Prvi je bio jedan užasno pompozan tip (faca i modni ukus Dilberta, a gard Supermana) koji je predavao jedan krajnje banalan kolegij. S labosima. Na koje smo svi morali dolaziti iako je njegov prethodnik, na kolegiju na čiji se ovaj nastavljao, omogućavao ljudima da se oslobode labosa ako već imaju potrebno predznanje (ja sam se oslobodio i predavanja dokazivanjem da sam odslušao ekvivalentan-ili-bolji kolegij na FER-u, no kako iz njega nije bilo ocjene, morao sam na ispit). Tip nam je isključivao pristup internetu kako bi nas pokušao natjerati da ga slušamo iako nas je pola moglo ustati i ex abrupto održati predavanje umjesto njega.

Jedna je pak profesorica predavala na iznimno dosadan način: čitala je svoje detaljne Powerpoint prezentacije.
Pola nas je surfalo u tišini; ja sam čak pratio predavanja jer mi je područje zanimljivo (kod dotične sam čak pisao završni rad), ali se i moje praćenje svelo na pogledavanje prema ploči kad bi se promijenio slajd. Ostatak sam vremena bio na forumu ili negdje već.
Ona je, dakle, pristupom internetu kupovala mir na satu.

Obećala sam si da se na klince izderavati neću. Kolegica u zbornici mi je pojasnila 'ma treba se derati, to je normalno, što se uzrujavate, meni glas ode nakon svakog sata'.

Kolegica ti je glupa. Ako redovito dereš grlo na nastavi, pogrešno radiš.

Point: neki novi klinci.
Stvar koja je šljakala prije 25 godina, ne šljaka danas. Pitanje da li je tad šljakalo zato što univerzalno šljaka, ili zato što je kućni odgoj bio drugačiji. Prije se tražilo da znanje bude 'reproduciraj'. Danas se pristup mijenja, sad je pokaži što znaš, daj da vidim.
Aktivni student nije više onaj koji je miran, tih, čedan i pobožan te mirno digne ručicu kad se postavi pitanje s katedre. Aktivan je onaj koji će prekinuti predavanje svojim tematskim pitanjem, pozvati upomoć, sudjelovati odgovaranjem bez da se čeka dizanje ruke svaki put, i koji će poštivati drugoga koji govori. Atmosfera k'o u košnici nije nužno loša, ako iole vladaš njom. Ja bih radije da su tiši, no s druge strane, ne mogu očekivati da rade što tražim od njih, i da si međusobno pomažu - i da šute.

Apsolutno.
Meni je na onih nekoliko nastavnih sati engleskoga što sam ih održao najgore bilo kad bi u učionici bio tajac. (Usput, tu sam skužio da definitivno nisam za osnovnu školu.) Neka bude i žamor, ali neka bude na engleskom.
Zapravo, upravljanje razredom slično je moderiranju foruma…

No, o kooj god dobi se radilo - smatram da predavač NE MOŽE preodgojiti. Može davati primjere dobre prakse, može se potruditi surađivati, kemijati neka nova rješenja. Može biti uzor kojeg će klinci samostalno kopirati. Možemo samo malo mrdnuti u taj odgoj, taknuti ga, inspirirati. No, PREodgojiti - ne možemo, a neki smatraju da je škola tu da ODGAJA. Škola može samo usmjeravati ono gdje je kamen temeljac postavljen doma. Ne može kamen iščupati i postaviti novi, a to se magično očekuje. Možda bi mogla, kad bi klinci bili u internatima, a ne kod kuće. Ovakvo stanje sad - nope. Kako je netko rekao - broj sati u školi vs. broj sati doma - ne ide u korist 'sad ćemo te mi preodgojiti'. Uostalom, nemaju ni svi profesori 'isti cilj'... pa eto još lošijeg omjera.

Nije stvar samo u tome, već i u tome da je školi oduzet autoritet u odgoju.
Jer sad ako klinac dobije jedinicu, eto bijesnih roditelja jer njihovo zlato nije dobilo peticu koju po pravdi Boga zaslužuje. Još su moji roditelji na takve stvari reagirali “piši zadaće pa ti se to neće događati” nejebajućim stavom.
Uloga škole pretjerano je detaljno regulirana i time su odgojni mehanizmi okljaštreni.

nisam znala iskemijati dobar pristup, pa je očito moja sposobnost blebetanja, pomiješano sa nesigurnošću i tremom, te utapanje umjesto plivanje u toj košnici - percepciju mog garda promijenila u takvu. Meni nikad ni u primisli nije bilo da studenta smatram 'nižim bićem od sebe'. No eto, govor tijela je njima poslao takav signal. Što je sve dovelo do toga? Ja bih rekla - bacanje lavovima bez ikakvih pametnih uputa, savjeta i prakse. Plus ono - dok ne okusiš na svojoj koži - ne znaš o čemu se priča.

Ja općenito, čini se, projiciram neki gadan gard; već mi se nekoliko puta dogodilo da mi ljudi nakon prvog razgovora kažu “pa nisi ti uopće tako strašan kako izgledaš/kako se priča”. No srednjoškolcima i odraslima, čini se, umijem predavati; u školi stranih jezika imao sam daleko bolju komunikaciju s grupom nego u osnovnoj školi. A na par seminara kod gore spomenute profesorice koja je kupovala tišinu pristupom internetu događalo se da ona mora prekidati sekciju pitanja jer bi bila planirana dva-tri seminara za taj termin, a odjednom bi svi surferi počeli postavljati smislena pitanja i oduzimati vrijeme drugima.

U pola semestra sam ih pitala da mi daju osvrt, pa smo pola sata posvetili tome da vidimo jel ima nešto što bi mogo biti bolje u odnosu oni-ja. Tu su mi dali neke opaske, a i ja njima.

Ajd, super da su ti htjeli dati iskren odgovor.
Kod nekih mojih nastavnika na faksu koji su prakticirali tu metodu… pa, ljudi nisu mogli dobiti konkretan odgovor od 90% studenata. Jer se nitko ne želi zamjeriti.

No, recimo ostaje mi problem pisanja testova, za kojeg nisam uspjela naći neki modus operandi gdje mi se rješenje sviđa. Tu se recimo, osjećam bespomoćno. I tu mi se ne sviđa kako zvučim.
Imaju iznimnu potrebe nešto skomentirati kolegi do sebe dok traje test. Jednostavno se raspamete u trenutku podjele NAJAVLJENOG testića. Dakle, čak nije bed u prepisivanju ili 'hvatanju' tko to radi, nego jednostavno - svi počnu brujati 'daj mi gumicu, koliko je sati, aaa aja ovo ne znam' da zapravo - više ne znaš tko želi varati, a tko je u panici. Slušam ideje

Dijeliš li im različite zadatke?
Učini tako da nije moguće trivijalno lako prepisati i odjednom neće biti bitan radni žamor, a još ćeš lako hvatati ljude koji pokušaju prepisati. Pa makar i naknadno, kad budeš ispravljala.

U četvrtom smo razredu frend iz klupe i ja opako dizali živac profesorici geografije.
Naime, cijele smo godine (na većini predavanja, ne samo na geografiji) posred klupe (prva do prozora) imali papir na kojem smo igrali križić-kružić (pet u niz, rub papira je granica). Nije da nismo pazili; jednostavno smo sav prazni hod usmjeravali u igru.
Popizdila je kad smo umjesto torbe na jednom testu između sebe postavili – taj papir. I igrali čak i za vrijeme testa.
Bili smo joj pred nosom i nismo baš ni mogli prepisivati – ja od njega jer je pisao nečitko, on od mene jer sam pisao sitno. Nije da nismo i tako uspijevali prepisati, ali to nije veze imalo s papirom; bili bismo to izveli i preko torbe.

[Ashtaroth]

Iz ostatka opisa zaključujem da su se bojali jer su vidjeli da nisi sigurna da znaš što radiš.
Osim toga, zanemaruješ jednu bitnu razliku: ja govorim o preuzimanju inicijative u osnovnoj ili srednjoj školi; ti predaješ de facto odraslim ljudima. Ma koliko se danas i ljude starije od Cezara kad je osvojio Rim smatralo balavcima.

Ne zanemarujem, naglasih da moje iskustvo ne mora uopće šljakati negdje drugdje. No, recimo, osobno, uistinu bih krenula tako i u osnovnoj, a pogotovo u srednjoj školi. Pa bih vidjela kamo me to vodi. Ono, ne doslovno, ali ponijela ta neka iskustva.

Moje znanje nije bilo upitno, možda sam i ih i previše udavila ali JA nisam imala informacije od gore, i kad 5 puta kažeš da ne znaš (i osjeti se da ti je krivo da ne znaš), e to nije dobro... nažalost, ne to nemam utjecaja, ali nešto mi se gard promijenio, pa je sad ono 'nije u mojoj domeni, obratite se višoj instanci, lijepo molim'.

Izjava 'kolega mi nije poslao što radimo ovaj tjedan'... ne, nije dobra

No, dok nisam tu progutala govno, i dok nisam pitala uokolo za ideje - nisam znala kako se postavljati.

Naravno da nije. Jer nisi, da se tako izrazim, pobudila pravu vrstu straha. : D
Ako ti imaš gard da si kompetentna, što tada očito nisi imala, izazivaš strah koji vrlo brzo prelazi u strahopoštovanje, a to onda s vremenom prijeđe u poštovanje.

Vidiš, ne bih to htjela. Zanima me postoji li neki drugi način za dobiti poštovanje - osim preko straha.
Rekla bih da u drugoj generaciji jesam. Da može bolje - može. Ovdje sam se itekako osjećala na klimavim nogama, a da ne spominjem da sam se prvi sat tresla k'o šiba na vodi u trenutku dok su ulazili u predavaonu. No sabrala sam se. Bon Jovi i It's my life su bili korisni.

Najbolji je u tome bio jedan moj (pokojni) profesor latinskog. Čovjek se jednom izderao na nas. I na sljedećem nam se satu ispričao zbog incidenta;

Sviđa mi se. Nadam se da bih postupila slično.

Jedna profesorica matematike u mojoj gimnaziji (nije meni predavala) imala je jebenu memoriju. I jednako tako utjerivala klincima strah u kosti.
Jer kad vidiš nekoga tko jednom prozove učenike i od tog trenutka pa zauvijek zna tvoje ime, prezime i gdje sjediš, i tko napamet računa stvari koje bi i matematičar inače raspisao, usereš se.

O da, to sam čula - znaj im ime, i na konju si.
Skidala sam im fotke s facebooka da ih mogu pogledati koji su i da bolje uvježbam jer katastrofalno pamtim lica i imena, pa uz zapisivanje gdje tko sjedi, doma sam gledala fotke da se prisjetim osobe prije idućeg sata.
Mislila sam ih pofotkati kako sjede, ali sam odustala, da ne ispadnem psiho. (Naravno, bilo bi uz najavu, ali kad sam shvatila da ne znam što reći, odustala sam) Ideju sam dobila negdje, ali mislim da mi nije za igrati se s tako nečim.
Za FB nisu saznali.

Bilo je korisno, neke sam sad pomiješala, ali tad - sam ih znala sve, koji su iole redovito dolazili.
No, bili su zapravo sretni kad smo se igrali pogađanja prvih par tjedana. I bili su sretni kad sam im znala ime

Mislim da je to ono - važno im je da osjete da su ti važni, da su ti osobe, a ne brojevi.
Ne znam kolike sam kilometre natukla trčeči od jednog do drugog i pomagajući - kad se došlo do tog dijela sata.

Tu sam skužila da je grupa veća od 6 ljudi - velika
I koliko je 20 ljudi strašno puno, za individualni pristup.

Na studiju informatologije imao sam dva slučaja vezana uz ovo.
Prvi je bio jedan užasno pompozan tip
....
Tip nam je isključivao pristup internetu kako bi nas pokušao natjerati da ga slušamo iako nas je pola moglo ustati i ex abrupto održati predavanje umjesto njega.

Jedna je pak profesorica predavala na iznimno dosadan način: čitala je svoje detaljne Powerpoint prezentacije.
....
Ona je, dakle, pristupom internetu kupovala mir na satu.

Heh, samo što je kod mene stvar bila takva da - bio net ili ne - blebeću. Ako je net - o FBu, ako nema neta - o izlascima.
Ako nema neta - igraju WoW ili tako nešto...

Net gasim kad se piše test. Ako ne zaboravim.

Kolegica ti je glupa. Ako redovito dereš grlo na nastavi, pogrešno radiš.

Slažem se. Imali smo mi jednu u sredjnoj koja je stalno vriskala i koju nitko nije doživljavao. Ja sam pokušala, ali nisam uspjevala. Ona mi je bila primjer za 'to si ne želim NIKAD pa ni onda'.

Nije stvar samo u tome, već i u tome da je školi oduzet autoritet u odgoju.
Jer sad ako klinac dobije jedinicu, eto bijesnih roditelja jer njihovo zlato nije dobilo peticu koju po pravdi Boga zaslužuje. Još su moji roditelji na takve stvari reagirali “piši zadaće pa ti se to neće događati” nejebajućim stavom.
Uloga škole pretjerano je detaljno regulirana i time su odgojni mehanizmi okljaštreni.

Da, to je, a očekivanja su kako će sad dijete u školu, pa će konačno netko s njim na kraj. I slično.

Ajd, super da su ti htjeli dati iskren odgovor.
Kod nekih mojih nastavnika na faksu koji su prakticirali tu metodu… pa, ljudi nisu mogli dobiti konkretan odgovor od 90% studenata. Jer se nitko ne želi zamjeriti.

Napisali su na papir, anonimno. Pa sam popričala s njima, uz kometnar da pričamo općenito, pa su neki stali osobno ispred svojih upisa pa sam neke dileme riješila, a za neke slegnula ramenima da ne propisujem ja što je plan i program.

Meni je veći apsurd kod tog zamjeranja - ne odlazak na konzultacije. Ili ne pitati na satu ako ti nije jasno. Jer, kao - upamtit će te :grize nokte:
Stav kolega na mojoj godini je da to što te upamti je strašno negativno jer će te rušiti na ispitu.
Prekidala sam predavanja kad mi nije bilo jasno, kad nisam mogla dobiti pzornost rukom u zraku, khm-anjem, a onda sam par puta i mijauknula. Dobila sam pozornost.
Na jednom ispitu sam bila prozvana kao 'aaa, došla mi je kolegica koja čita knjige za djecu'. To što sam zaspala par puta na njegovim predavanjima u prvoj klupi - nije spominjao, knjiga mu je bila fora.

No, to vjerujem da ovisi o nastavniku.

Ja ovim svojima držim lekciju da korektan nastavnik NEĆE zamjeriti ako ga pristojno pitaš za pomoć. Pa ono, pitali su, ajde, barem nešto.

Dijeliš li im različite zadatke?
Učini tako da nije moguće trivijalno lako prepisati i odjednom neće biti bitan radni žamor, a još ćeš lako hvatati ljude koji pokušaju prepisati. Pa makar i naknadno, kad budeš ispravljala.

Uređuju word dokument i strašna je panika kad ga treba predati, ili što tu piše (sve je jasno, ali svaki izgovor za reći nešto naglas je poželjan)
Formalno jesu različite grupe, ali mislim da se samo radi o onom dijelu koji još nije dosegnut 'ne možemo ju zajebavati'

[Morticia]

Mislim da je potpuno jasno da su zlostavljači ujedno i žrtve.

Što se tiče odgoja... Dok nisam dobila dijete bila sam veliki zagovornik jako liberalnog odogoja.
A sada...
Sada je promatram i točno osjećam kako traži granice. Testira.
A nema još ni 15 mjeseci.
Dakle, granice moraju postojati, ali lomiti djetetu kičmu... Nikad.
Da, dijete možda nije ravnopravno i ne može samostalno donositi neke odluke, ali iskreno vjerujem da mu se treba dopustiti da iskaže svoje nezadovoljstvo i/ili frustraciju zbog toga.

U svemu tome pronaći sredinu i umjeren put je ono što se zove dobro odgojiti dijete.

[rh4ps0dy]

Eh, Morti, kak je rekao onaj jedan - prije braka imao sam šest teorija o odgoju. Sad imam šestero djece i nijednu teoriju.

[blaze]

a što ako mene kao nastavnika ne zanimaju psihološki profili, karakter, obiteljske prilike i sl., nego samo želim djecu naučiti tablicu množenja? pero divlja, perica bleji kroz prozor, mile crta, milica piše esemesove. je li moj posao razmišljati koji im je kuki, proučavati anamneze, širiti empatiju i mir u svijetu? nije.

[aisling]

a što ako mene kao nastavnika ne zanimaju psihološki profili, karakter, obiteljske prilike i sl., nego samo želim djecu naučiti tablicu množenja? pero divlja, perica bleji kroz prozor, mile crta, milica piše esemesove. je li moj posao razmišljati koji im je kuki, proučavati anamneze, širiti empatiju i mir u svijetu? nije.

Pa ne znam. Ako ti je zadatak ili posao nekoga nešto naučiti, pa bila to tablica množenja ili povijest umjetnosti, zadatak ti je da nešto naučiš čovjeka, a ne robota.
U tom slučaju ti je posao zanimati se za njegov karakter.

Ako ti je draže raditi s strojevima, onda radi s strojevima.

[rh4ps0dy]

a što ako mene kao nastavnika ne zanimaju psihološki profili, karakter, obiteljske prilike i sl., nego samo želim djecu naučiti tablicu množenja? pero divlja, perica bleji kroz prozor, mile crta, milica piše esemesove. je li moj posao razmišljati koji im je kuki, proučavati anamneze, širiti empatiju i mir u svijetu? nije.

Jako se ne bih složila, al kako mi je kasno, ne želim ulaziti u objašnjavanja.

[Lord Byron]

je li moj posao razmišljati koji im je kuki, proučavati anamneze, širiti empatiju i mir u svijetu? nije.

Ako radiš u ustanovi koja je definirana i kao odgojna, je.

[blaze]

Pa ne znam. Ako ti je zadatak ili posao nekoga nešto naučiti, pa bila to tablica množenja ili povijest umjetnosti, zadatak ti je da nešto naučiš čovjeka, a ne robota.
U tom slučaju ti je posao zanimati se za njegov karakter.

Ako ti je draže raditi s strojevima, onda radi s strojevima.

karakter danas imaju čak i sokovi, a svaki mali divljak, kad nešto nauči i dobije priznanje, proživi terapiju bolju od svih blebetanja

[blaze]

Ako radiš u ustanovi koja je definirana i kao odgojna, je.

odgojna metoda je i ne dopustiti divljaku da terorizira razred, zar nije? dijete se u školi uči funkcionirati u društvu. ako ne uvažava nikog oko sebe, odgojna funkcija škole je promašena

[Ashtaroth]

odgojna metoda je i ne dopustiti divljaku da terorizira razred, zar nije? dijete se u školi uči funkcionirati u društvu. ako ne uvažava nikog oko sebe, odgojna funkcija škole je promašena

Spriječiti teroriziranje razreda nećeš tako da ga drilaš da reproducira tablicu množenja, već da ti shvatiš kako da mu to objasniš da ju shvati, ako ne ide 'standardnim metodama'.

Da bi imao pravo očekivati od djeteta/osobe da te uvažava - prvo trebaš ti uvažiti to dijete/osobu.

Osobno sam stava da neodgojeno dijete dok se nalazi u toj nepromjenjenoj okolini (obitelj) ne možeš preodgajati i time ukloniti sve one ružne stvari koje se temelje na nasilju, tj. podučiti dijete zašto to nije dobro. Dakle, da, mislim da postoje i 'izgubljeni slučajevi' po trenutačnom stanju u našem društvu i onome što vidim kako se problemi 'rješavaju'.

No, ne smatram da je svaki problem - nerješiv. Ima ih nerješivih trenutačno poznatim ili raspoloživim metodama, to da, no zbilja ne mislim da je baš sve nerješivo.
Samo, sustav - na čelu s roditeljima koji se BAVE svojom djecom, trenutačno - ne šljaka. Jer, ne bave se svi svojom djecom, ne bave se svi nastavnici svojim učenicima, svi pedagozi i psiholozi svojim učenicima i kolegama... Plivati tu - je teško.
No, dijete koje viče na satu, i efektivno ometa i nasilan je (jer na silu uzima prostor i vrijeme za sebe) - ne mora nužno biti nasilno dijete (koje je odgojeno da je premlatiti nekoga -super), već može samo tražiti pažnju, jer ju ne dobija tamo gdje bi trebao, pa kompenzira.



No, prije lamenta o našem obrazovnom sustavu i kako on vidi sudionike istog, jedna anegdota.. Nažalost, po mom sjećanju, jer ne mogu iskopati knjigu iz koje je to došlo (znam da je knjiga bila o nekoj temi iz psihologije, dakle, ne beletristika )


Niži razredi škole ili čak vrtić, djeca svako malo imaju zadatak nešto crtati. Jedna klinka, stalno crta crnom bojicom.
Nakon nekog vremena, uzbunili se duhovi, ne sjećam se jesu li razgovarali samo s klinkom, ali mislim da jesu - pitanja poput - jesi dobro, kako se osjećaš, jel te nešto muči. Nezadovoljni odgovorima jer mala nije dala objašnjenje - odakle crna, zovu majku na razgovor, jer, stanje je zabrinjavajuće, a oni kao dobra ustanova žele pomoći djetetu ranim prepoznavanjem problema.
Ispituju majku pitanja o ponašanju male doma, te ovo te ono.
Žena ih zaustavi i pita - Dobro, o čemu se tu radi, zašto ste me zvali?
Zabrinut pedagog/psiholog (ne znam koji) kaže - Pa znate, vaše dijete stalno crta crnom bojicom, to nije dobar znak, a mi želimo pomoći. Što god smo ju pitali, stalno govori da je vesela i sretna, i tu nešto ne štima.
Mama - Jeste li NJU pitali, zašto crta crnom?
<Zbunjeni pogledi u publici>
Sad ne znam jesu li klinku doveli na razgovor ili je bila od početka (mislim da nije), no, uvode klinku.
Mama - Dušo, ajde mi reci, a zanima i ovu tetu ovdje, kako to da ti tako često crtaš crnom bojicom, zar nema i neke druge koja ti se sviđa?
Klinka - Ima, ali dok ja stignem do stola s bojicama, ostala djeca sve pograbe i meni ostane samo crna, pa crtam s njom..

<sad mislim da je slijedilo puno zbunjenih lica, ispričavanja i koječega, nebitno za priču>

Poanta priče: Nekad, uistinu, treba postaviti pravo pitanje, bez osude, predrasude, insinuacije ili nametanja svoje vizije.

Postoje djeca koja 'teroriziraju' razred jer ih nitko nije pitao što bi oni, ili zašto lupa Marku u stolac - a ispostavi se da dijete ima neki tik izazvan umorom, npr.
Umorno i razdražljivo dijete svakako reagira - to ne znači da treba spavati na satu, ali poslati ga van da ode po kredu u zbornicu - može biti ok predah. Ne OTJERATI ga van, već ga - zamoliti za pomoć, dati mu priliku da se osjeti korisno.

Dobar nastavnik se trudi vidjeti koje su potrebe djece, i neke probleme se uistinu jednostavno riješi, samo se treba osvijestiti - da 'molim te, ajde odi do tete u knjižnicu i zamoli ju da ti da literaturu u kojoj ćeš potražiti kako se točno radi ovaj pokus pa ćeš nam pokazati' - tim aktom dijete koje ima 'crve u dupetu' će - prošetati, biti korisno, nešto sam naučiti i pokazati drugima.
Predavanje je jedan od boljih oblika usvajanja gradiva. [1]

Zbog dobrog 'baratanja razredom' - treba pomalo biti sve - i psiholog, i liječnik, i roditelj, i trener, 'imati sluha' za ono što ih muči.

Jedna od stvari u rubrici 'što vam se sviđa na nastavi kod mene' koju mi je jedan klinac napisao (anonimno, ali imam hunch koji je) je: "Smijem imati loš dan i nitko me neće tlačiti da moram baš to sad raditi".
Da, pročitala sam da je dobro dati im do znanja da se smiju ne osjećati dobro, da smiju ne biti raspoloženi za rad - no, uvjet je bio - nemoj ometati druge.
Taj dečko - nije ometao, ali sam znala doći do njega i pitati jel mu mogu pomoći, što ga muči, pa bi rekao da nije spavao, ili da je umoran, ili da ima neki seminar i da je rastrojen - jednom sam ga poslala doma nek se ode naspavati, jednom sam mu objašnjavala što mu fali, jednom je rekao da bi samo odigrao igru, ali da nije za nastavu. I ok.
Jel bio smak svijeta? Nije.
Da li bi on bio bolji student, ili sretniji student da sam ja inzistirala da on baš sad mora raditi nabrajanja? Mislim da ne bi.
Nadoknadio je propušteno, a nije se osjećao loše. Da sam ga forsala, vjerojatno bi bio razdražljiv, i tko zna u kakve konflikte bi došli.

Da, smatram da je važno - pitati djecu - kako su, i poslušati ih što govore. Nekad malo pokazana empatija - pomogne da se čovjek/dijete sabere.

Nemoj ih pitati kako su, ako te ne zanima čuti odgovor. Pitanja reda radi - su pitanja koja te degradiraju kao osobu kad su ti upućena. Ako te zanima - pitaj. Ako te ne zanima - nemoj pitati. Pokazat ćeš više poštovanja, nego da pitaš i potpuno ignoriraš odgovor.

Dakle:
A - kako si?
B - nisam dobro
A - ja sam si danas kupila cipele

Je promašen scenarij.
Nažalost, vidjeh ga u praksi. Napravi to djetetu, i popišao si ga. Bolje je da ga ne diraš.

O obrazovnom sustavu... koji 'nema sluha'

Naš obrazovni sustav je prilagođen djeci koja imaju visoku matematičko-logičku inteligenciju (popularano zvano IQ), naš obrazovni sustav tek u povojima se odmiče od 'reproduciraj' i to - tek s onim profesorima kojima je stalo da djeca RAZUMIJU ZAŠTO. Mnogi profesori, osobno mislim da bi ih mogla navesti poimence i kroz osnovnu, srednju i fax - dođu, izdeklamiraju, očekuju istu stvar nazad i ocijene ti defakto - memoriju.
Na faxu, neki su obožavali taj ispit jer je bio 'hiperlagan'. Meni se gadio i imala sam žešćih problema i tražila motivacije, i maltene su me frendovi čokoladicama potkupljivali - da krenem to nekako učiti. Nisam odgovarala reprodukcijom, profesor je bio otvoreno zbunjen da koji mi je klinac i zašto ja ne znam sve te pojmove, ali sam uredno mahala rukicama i opisivala sličice kako komuniciraju dva kompa. Meni uistinu nije važno kako se zove svaka žvrlja, čak je neke sam rekao jer valjda on nije mogao inače pratiti

Dakle IQ.

Za funkcioniranje u zajednici je važan EQ, koji se sastoji od intrapersonalne i interpersonalne inteligencije - laički rečeno, način na koji hendlaš sebe, i način na koji hendlaš druge.

Za UČENJE bilo čega u životu potreban je ples svih naših sposobnosti - navedoh tek tek 3, od 7 inteligencija, koje je popisao Gardner. Detaljiziranjem se dolazi i do 20tak podjela, no zadržava se svijest o ovih 6-7 glavnih (6 ako imamo EQ)

Popis inteligencija, sa opisom, te kratkim crticama kakvi su ljudi koji određenu inteligenciju imaju visoko razvijenu nalazi se na dnu [2], da pojasnim o čemu pričam.
Svi imamo ponešto od svake, no, rijetki su oni koji su u svemu visoko razvijeni.

Škola kakvu danas poznajemo, se temelji, zapravo, na jednoj. IQ.
Život se temelji na svim.
Postoje, rekla bih, osobne inicijative i 'feeling' nastavnika/predavača da tu i tamo, koliko mu plan i program da, se nečemu posveti na više načina, kako bi 'pokrio' sve slušatelje. Nekad ni sam ne znaš kako bi prezentirao neku cjelinu nego na način na koji si ju dobio - IQ-based.
Imali smo vrlo zafrknut zadatak - objasniti fotosintezu - na SVE načine, tj. na način da klinac koji je jači u jednom području - to prokljuvi. Izvukla sam papirić s matematičko logičkom. Da sam izvukla nešto drugo, iskreno, pojma ne bih imala što napraviti. No, ekipa se zapravo, jako dobro snašla. Ne znam jesu li papirići bili namješteni
No, nije mi palo na pamet da se fotosintezu može pojasniti - pjevajući, skačući po prostoriji i opisujući osjećaje, pokazujući hrpu sličica iz prirode, objašnjavajući kroz igrokaz sunca i biljke kome što treba... Fascinantno, a dok ti netko ne ukaže na to - nemaš ideju.

Svatko od nas kao individua ima različit omjer ovih inteligencija, i ovisno o tom omjeru, nešto nam ide bolje, nešto lošije. Neke stvari ćemo savladati tek kad nađemo 'svoj način' za shvatiti to, jer onaj IQ-based nam ne odgovara.
I djeca su individue.

[1]Kojim tipom učenja najbolje usvajamo gradivo, što najdulje 'ostaje'?


Može se vidjeti da 'real thing' ili podučavanje o istom - najbolje usvajamo gradivo.
Samo pokorno slušajući/gledajući - ono što nam ostane, je slabašno.

Naš obrazovni sustav je u pravilu - pasivan.
Aktivno je samo na papiru, te u glavama rijetkih pojedinaca.
Provedba je izuzetno teška - jer MI smo učili pasivno, i jako teško je napraviti dobro predavanje, koje će ih motivirati da rade aktivno, jer 'nama nitko to nije pokazao' i nemamo baš pravi osjećaj za to.
Da, postoje pojedinci koji sami kopaju, ali sustav kao takav - po onome što vidim, samo priča o aktivnosti, no ne motivira djelatnike da to provode i vlada stav da im se to ne isplati (djelatnicima). Uistinu, ne isplati se, ako ti nije stalo kako će netko nešto naučiti.
Obzirom da sustavu nije stalo do tebe kao osobe (djelatnik), potpuno je razumljivo da djelatniku nije stalo do unapređenja sustava. Začarani krug.

Pitanje kojeg si možemo postaviti - koliko možemo ostati u skladu s planom i programom, a postići najbolje usvajanje.

Naravno, i to kako najbolje usvajamo, treba uzeti sa zrnom soli - jer, inteligencija u kojoj smo najjači, može dovesti do malo drugačijih 'dobrih metoda' za nas.
Npr. osoba/dijete koje ima socijalnu fobiju - jako teško će usvojiti nešto predavanjem/objašnjavanjem drugima, jer je pod iznimnim stresom, ako išta uspije i istumačiti.

[2] Opis inteligencija po Gardneru.
Ako nekog zanima, mogu iskopati/rekonstruirati testić/anketu gdje možeš sam vidjeti gdje ti bolje/lošije 'plivaš'.

• IQ - matematičko-logička/logičko-matematička
  Ljudi s visoko razvijenom logičko-matematičkom inteligencijom dobro uočavaju zakonitosti i uzročno posljedične veze – poput znanstvenika. Također dobro barataju brojevima, količinama i operacijama – poput matematičara.
  • voliš: raditi eksperimente, otkrivati stvari, rješavati matematičke probleme, postavljati pitanja, istraživati zakonitosti i odnose
  • dobro ti ide: matematika, zaključivanje, rješavanje problema
  • najbolje učiš: praveći kategorije, klasifikacije, radeći s apstraktnim pojmovima i odnosima
• EQ - postojanje i život u društvu
  socijalna - interpersonalna
  Ljudi s razvijenom socijalna inteligencijom dobro razumiju druge, cijene njihove različite osobine. U njihovom društvu svi se osjećaju opušteno i ugodno. Naravno da je ova inteligencija svakom čovjeku od koristi, ali je posebno važna profesorima, liječnicima, prodavačim, političarima i sličnim profesijama.
  • voliš: imati puno prijatelja, razgovarati s ljudima, biti član grupe
  • dobro ti ide: razumijevanje drugih, vođenje, organiziranje, komuniciranje, ublažavanje konflikata
  • najbolje učiš: razgovaranjem s drugima, uspoređivanjem, suradnjom, postavljanjem pitanja drugima
  osobna - intrapersonalna
  Ljudi s razvijenom osobnom inteligencijom dobro razumiju sami sebe, znaju tko su, što mogu učiniti, što žele učiniti, što trebaju izbjegavati a čemu trebaju stremiti. Drugim riječim, oni znaju što mogu učiniti, što ne mogu i kad i gdje trebaju tražiti pomoć. Drugi za njih obično kažu da su se pomirili sami sa sobom ili da se dobro osjećaju u svojoj koži.
  • voliš: raditi sam i baviti se svojim vlastitim interesima
  • dobro ti ide: razumijevanje samog sebe, usmjeravanje na svoje osjećaje i snove, slijeđenje svojih instikata, ostvarivanje svojih interesa i ciljeva i originalnost
  • najbolje učiš: radeći sam, radeći individualne projekte, svojim vlastitim tempom, u svom vlastitom prostoru
• verbalna
  Verbalno inteligentni ljudi znaju dobro izraziti riječima ono što misle i razumjeti druge kad govore. Ovu vrstu inteligencije dobro razvijenu obično imaju pjesnici, pisci, govornici, odvjetnici i svi oni koji rade poslove u kojima je izražavanje riječima bitno.
  • voliš: čitati, pisati, pričati priče, rješavati križaljke
  • dobro ti ide: pamćenje imena, mjesta, datuma i različitih drugih nebitnih detalja
  • najbolje učiš: riječima (slušanjem, govorenjem, čitanjem)
• prostorna
  Ljudi s visoko razvijenom prostornom inteligencijom sposobni su vanjski prostor predstaviti u svom unutarnjem umu, kao što to čine pilot ili mornar s velikim prostorom, a šahist ili skulptor s ograničenim prostorom. Ako ste prostorno inteligentni i usmjereni prema umjetnosti vjerojatnije je da ćete postati slikar, kipar ili arhitekt prije nego glazbenik ili pisac. A ako ste orijentirani prema znanosti vjerojatno će vas zanimati stvari poput anatomije ili topologije.
  • voliš: crtati, graditi i kreirati stvari (primjerice od Lego kocaka), sanjariti, gledati slike, gledati filmove, igrati se sa strojevima
  • dobro ti ide: zamišljanje stvari, osjećanje promjena, labirinti/slagalice, čitanje mapa i karata
  • najbolje učiš: vizualiziranjem, sanjarenjem, maštanjem, radeći bojama/slikama
• glazbena
  Ljudi s razvijenom glazbenom inteligencijom misle kroz glazbu, čuju i prepoznaju glazbene obrasce, pamte ih a ponekad ih mogu i mijenjati. Ovi ljudi ne samo da lako pamte glazbu, oni je jednostavno ne mogu izbaciti iz glave. Stalno je prisutna i stalno je uočavaju.
  • voliš: pjevati, pjevušiti, slušati glazbu, svirati
  • dobro ti ide: pamćenje melodija, prepoznavanje tonova, uočavanje ritma, čuješ stvari koje drugima promaknu
  • najbolje učiš: kroz ritam, melodiju i glazbu
• tjelesno-kinestetička
  Ljudi s razvijenom tjelesnom inteligencijom u stanju su koristiti čitavo svoje tijelo i pojedine njegove dijelove – ruke, prste, noge – da bi riješili problem ili napravili nešto. Tipični primjeri su sportaši, plesači i glumci.
  • voliš: kretati se, dodirivati, koristiti govor tijela
  • dobro ti ide: tjelesne aktivnosti (sport, ples, gluma) i ručne vještine (šivanje, drvorez i sl.)
  • najbolje učiš: dodirivanjem, kretanjem, radom u prostoru, procesiranjem znanja kroz tjelesne senzacije

[Lord Byron]

odgojna metoda je i ne dopustiti divljaku da terorizira razred, zar nije? dijete se u školi uči funkcionirati u društvu. ako ne uvažava nikog oko sebe, odgojna funkcija škole je promašena

To je druga priča, koja nema veze s tvojim "ja ih samo želim naučit tablicu množenja". "Samo učenje tablice množenja" nije odgojna metoda.

[ElliQuinn]

To je druga priča, koja nema veze s tvojim "ja ih samo želim naučit tablicu množenja". "Samo učenje tablice množenja" nije odgojna metoda.

U stvari, iz svog kratkog iskustva u školi naučila sam dvije stvari: ne ulazi nepripremljen u razred i nemilice im ispredaj što ti je u planu i malo više. Kad moraju raditi ne stignu zajebavati, a i postalo im je napokon zanimljivo kad sam povećala količinu informacija koju predajem. To mi je bilo skroz fora otkriće; mislim da smanjenje nastavnog programa i "nemojmo ih slučajno psihički oštetiti" jako štete i odgojnoj i obrazovnoj komponenti škole i čine je nezanimljivom i bezveznom - djeca nemaju izazove.

[Ashtaroth]

U stvari, iz svog kratkog iskustva u školi naučila sam dvije stvari: ne ulazi nepripremljen u razred i nemilice im ispredaj što ti je u planu i malo više. Kad moraju raditi ne stignu zajebavati, a i postalo im je napokon zanimljivo kad sam povećala količinu informacija koju predajem. To mi je bilo skroz fora otkriće; mislim da smanjenje nastavnog programa i "nemojmo ih slučajno psihički oštetiti" jako štete i odgojnoj i obrazovnoj komponenti škole i čine je nezanimljivom i bezveznom - djeca nemaju izazove.

Meni su ove boldane stvari u ogromnoj kontradikciji.

1. kad kažeš 'nemilice ispredavati' ja vidim profu pred pločom koja sumanuto ispisuje i priča/diktira i ti se potrgaš da to pohvataš.
Da, možda ostaje strah. No, koja je kvaliteta? Što im je ostalo? Pogledaj Cone of learning iz mog prethodnog posta.

2. moraju raditi - opet, ovako napisamo me asocira na sumanuto ispisivanje bilježnice rukopisom kojeg sutra nećeš znati pročitati, te hvatanje crne bojice jer su ti sve olovke popucale - mogu, ali čemu to?

Npr. nisam ništa naučila na zemljopisu (SŠ), osim kako zapisati SVE što kaže. Ddouše, tresnula sam mu bilježnicom u stol za dokaz da nešto NIJE ispredavao jer sam imala SVE, no, slaba vajda. Sve što mi je ostalo, ostalo mi je zato što sam sama kopala i jer me zanimalo, a ne ono što je recitirano.
Na kemiji (OŠ) nas se žena dočekivala s ispisanom pločom, morali smo to prepisati u tišini da se muha čuje, pa bi ona to ispričala tj. pročitala, i usmeni i pismeni je bilo - reproduciraj. Čemu to? Prezirala sam kemiju. U srednjoj sam ju obožavala, jer je žena - pokazivala stvari, objašnjavala, mahala rukama, gradila lekciju nama pred očima.
Na faxu sam prezirala jednog profača iz raznih razloga, a između ostalog i taj da je manijakalno ispisivao ploču, objašnjavao paralelnu priču (znači, da zapišeš trebaju ti dvije ruke), a ako povremeno baciš oko u bilježnicu da vidiš kako to izgleda - on je BAŠ tad pokazao 'iy ovoga, slijedi ovo i slijedi ono' - naravno - mašući rukama.

Ako ti je jedini cilj ušutkati ih - zalijepi im flastere.
Ako ti je cilj da ih NAUČIŠ da znaju baratati tim znanjem, da ga znaju upotrijebiti u nekim drugim prilikama - onda je recital promašeno sredstvo.

3. NHF, meni nije izazov pohvatati 6 ploča diktata + sitnog rukopisa u 45 minuta. Mislim, mogu, ali čemu?
Izazov nije količina informacija. Izazov je da ih provociraš da te informacije upotrijebe.

Meni je nezanimljivo i bezvezeno - upravo drilanje informacijama. Pa imam wikipediju.


Plavi dio mi pak nema veze jedno s drugim. Psihička oštećenja radi pristup, a ne zadane teme. S manjim brojem tema tvoj pristup može itekako biti bolji, i težiti manjem drilanju.

Iskreno, nemam dojam da se radilo o tome da si im zanimlijva, već da su te se bojali.


Možda sam krivo shvatila, no, čitam što piše, ako je poanta nešto drugo, raspiši.

[ElliQuinn]

Bila sam u razredu pa mogu reći da su slušali. No, nema veze, sigurno sam u krivu, na kraju krajeva da sam zainteresirana za školu i poučavanje, ostala bih raditi u školi.

[Ashtaroth]

Bila sam u razredu pa mogu reći da su slušali. No, nema veze, sigurno sam u krivu, na kraju krajeva da sam zainteresirana za školu i poučavanje, ostala bih raditi u školi.

Radim (bitnu) razliku između 'slušat i trpit' i 'slušat i uživati/naučiti'... just that.

Doduše, fali mi i 'sudjelovat', jer mislim da kad kažemo 'raditi' malo tko tu ubaci nešto više od onog iz pasivnog dijela.

Moje opaske idu onima koji jesu zainteresirani, a dođu čitati. Zato istaknuh stvari koje su mi kao čitatelju i kao nekom tko je zainteresiran - nespojive (ovako kako su napisane, jel).

Mislim da je jako dobro da se ljudi koji za nešto nisu zainteresirani - time niti ne bave.
Mislim da je važno htjeti dobro obaviti posao i osjećati se dobro dok ga obavljaš, jer inače imaš frustracije, muku, pa i fizičke manifestacije psihičkog stanja gdje se stalno osjećaš loše. Ne bih nikad htjela raditi posao koji me tlači, tišti, koji mi ne da da se razvijam i da budem sretna i zadovoljna, nema tih para

[Lord Byron]

Mislim da je jako dobro da se ljudi koji za nešto nisu zainteresirani - time niti ne bave.

Hm. Ovo zvuči divno, ali je primjenjivo samo dok si samostalan, suveren i ne odgovaraš ni za čiji žiovot osim svoj .

Ne bih nikad htjela raditi posao koji me tlači, tišti, koji mi ne da da se razvijam i da budem sretna i zadovoljna, nema tih para

U jednom trenutku, ovisno o životnim okolnostima, ima.

[Ashtaroth]

Hm. Ovo zvuči divno, ali je primjenjivo samo dok si samostalan, suveren i ne odgovaraš ni za čiji žiovot osim svoj .

Rekoh 'dobro je'. Dok se može, naravno.

S druge strane, pogotovo kad još neki život ovisi o tebi, kakav (su)život možeš pružiti drugom biću, ako je tvoj život mizerija? Ne bi li trebalo raditi na tome da tvoj bude ok, tebi ok, a onda ćeš imati i osmijeh za druge?

U jednom trenutku, ovisno o životnim okolnostima, ima.

Nope, nema. Za konstrukciju 'ne bih htjela raditi... nema tih para'.
Da, razumijem da možda nekad budem primorana raditi neki posao, no, ne ću ga htjeti raditi.

Itekako cijenim luksuz kojeg sad imam, da mi je ovo što dobijem dosta, jer nemam hrpu troškova.
No, mislim da bih radije odabrala slabije plaćeni posao i bila sretna s njim, nego bolje plaćeni i dobila čir na želucu.

Mislim, ovo 'slabije' i 'bolje' je jako podložno trenutačnom troškovnom stanju, naravno, ali opet, što, i da mi plaćaju 20k mjesečno, izdržala bih što, 2-3 mjeseca i završila u Vrapču

[blaze]

U stvari, iz svog kratkog iskustva u školi naučila sam dvije stvari: ne ulazi nepripremljen u razred i nemilice im ispredaj što ti je u planu i malo više. Kad moraju raditi ne stignu zajebavati, a i postalo im je napokon zanimljivo kad sam povećala količinu informacija koju predajem. To mi je bilo skroz fora otkriće; mislim da smanjenje nastavnog programa i "nemojmo ih slučajno psihički oštetiti" jako štete i odgojnoj i obrazovnoj komponenti škole i čine je nezanimljivom i bezveznom - djeca nemaju izazove.

elli, slažem se s tobom potpuno. što je najbolje, pokazalo se da su djeca pred koju staviš izazove - zadovoljna

[Lastan]

Meni su ove boldane stvari u ogromnoj kontradikciji.

1. kad kažeš 'nemilice ispredavati' ja vidim profu pred pločom koja sumanuto ispisuje i priča/diktira i ti se potrgaš da to pohvataš.
Da, možda ostaje strah. No, koja je kvaliteta? Što im je ostalo? Pogledaj Cone of learning iz mog prethodnog posta.

2. moraju raditi - opet, ovako napisamo me asocira na sumanuto ispisivanje bilježnice rukopisom kojeg sutra nećeš znati pročitati, te hvatanje crne bojice jer su ti sve olovke popucale - mogu, ali čemu to?

Ma možeš ti imati te slike pred očima, no to nije ono što je Elli rekla.

Rekla je zapravo samo da im moraš postaviti izazov. Ako ne ulože trud (a to spada u dno tvoje piramide: do yourself), uzalud ti sve.
A natjerati ljude da rade i misle možeš na mnogo načina; tvoji su primjeri jako dobri primjeri pogrešnih metoda.

Ah, da: to što ti obojeni dijelovi nemaju veze jedan s drugim nije problem ni u tebi ni u Elli. To je logika kojom se vode kreatori plana i programa i upravo je onoliko imbecilna koliko ti se čini.

[Ashtaroth]

http://www.jutarnji.hr/ravnatelju-skole ... lo/979805/

U oko mi je upalo:

- Daj mi tatu da ja s njim razgovaram - zatražio ju je sav bijesan vlasnik kantine, no ona je prekinula vezu i rekla: - U p.m., sad je tata skužio da nisam u školi!

Moram priznati da svakim danom imam sve više 'dokaza' da djeca koja su nasilna prema drugima - zapravo doma trpe teror i iskaljuju se na nekom slabijem. Opet, znam da ima djece koja trpe teror na svim poljima, a ne iskaljuju se na nekom. ili je to samo 'zasad'?

Jer, ako se ova "frajerica" boji činjenice da sad 'tata zna da nije u školi', znači da postoji neko strahopoštovanje. Obzirom da je ona nasilnica, očito je taj odnos vrlo upitne kvalitete, te naginjem na stranu da je terorizirana doma.

Da li bi oduzimanje takvim roditeljima te djece, u nekom idealnom slučaju kad bi imali dobre domove, moglo napraviti razliku?

Ili tu ide 'ma kakva god da je, to je roditeljska ljubav' i bolja je nego da je nema?
Mene uopće pomisao na to podsjeti na one 'veze' gdje 'ma oni se vole' iako on nju mlati... ili one 'što se buniiš, dobro ti je dok te ne mlati' izjave.

Ne znam, osobno bih radije da nešto nemam, nego da me to nešto maltretira. No, ja znam razliku maltretiranje vs ono drugo... oni koji dobiju samo maltretiranje....

[Stitch]

Dom nije rješenje. Popravni dom već bi mogao biti.