Koliko iznimaka je potrebno nanizati da se smije reći - ok, dosta mi ih je, postaju pravilo?
Kao što ranije rekoh, meni ih je već odavno previše.
Oko mjesta za sjedenje
Pogledati i vezane vijesti. Bilo je još mislim barem jedno naručeno ovaj tjedan.
Mislim da, oni koji su samo u ulozi roditelja, i vide eventualno sebi slične - ne kuže koliko ima onih koji nisu dobri roditelji i protiv kojih ovaj šlampav sustav ne može ništa. A ti loši roditelji imaju djecu čije frustracije se lome na tuđim leđima.
Sustav NE radi s djecom, jer je dozvolio da roditelj kaže 'ne', i djetetu se ne može pomoći.
Nemamo nigdje obaveznu poduku/ispit 'kako biti roditelj'. Nemamo mogućnost pomaganja djetetu protiv volje roditelja.
I plivati u ovakvom sustavu je iznimno teško. I jedan slučaj - je slučaj previše.
Pozivati se na iznimke, znači umanjiti važnost i opasnost tog čina, po cijelu zajednicu. Jer, stižu, jedan po jedan. Koliko zrna čini hrpu, koliko iznimaka daje pravilo? Ne bih voljela da nam iznimke budu oni koji su dobri. Eskalacija je prisutna, i informacije idu brže. Metode kojima se klinci koriste za ponižavanje - koriste nove tehnologije. To nije nešto što treba maknuti iz vida.
Puno nasilja dovodi do toga da se iole kvalitetan kadar povlači iz škola, pa se postavlja pitanje - tko ostaje....
SVAKI slučaj treba posebnu pozornost, i maksimalan trud svih uključenih, i treba raditi na prevenciji budućih, te zaštiti onih koji su žrtve. SVIH žrtava.
Dakle, zdravo je prestati razmišljati u terminima iznimaka, već osvijestiti i sebe i okolinu koliko možemo, da se ti događaji ne dešavaju, vršiti pritisak na institucije da se kvalitetno reagira.
To uključuje organiziranje u lokalnoj zajednici - roditelji djece u razredu, pa na šire.
Tek dizanjem svijesti, tek pritiskom na sve institucije redom, se mogu događati pomaci. Jer 'one gore' nije briga, dok im ne kreneš vući probleme na vrat.
'Neće mene' je, nažalost, otišlo u 'lijepe želje'. Stvarnost kaže da jednostavno nasilja u raznim oblicima ima sve više. Oni koji dođu do medija su oni koji su 'prelili čašu'.
Iz priča ljudi s kojima potegnem temu, Još nisam čula da u nekom razredu gdje su oni bili učenici, ili njihova djeca, NIJE bilo nekog tko je na ovaj ili onaj način maltretirao nekog svog vršnjaka, bilo u razredu ili izvan. Pitanje je samo do koje mjere stvar eskalira i što 'javno pukne'.
Dijete koje ometa sat svojim deranjem, lupanjem stvari i slično - ne smiješ udaljiti s nastave, da jadan ne bi napravio sebi neku štetu. To što radi štetu drugima, ovom sustavu nije važno.
Premalo se govori o tome što treba raditi, povremeno o onome što ne treba, i u konačnici - preživljavamo, a ne da živimo ugodnim suživotom.
Nije sporno da će problema biti, i izuzetno nasilne djece (npr iz obitelji gdje su fizičłi i psihički zlostavljana).
No, realno, danas vladaju nasilna djeca roditelja koji se ne brinu o svom djetetu i koji povlađuju da je njihovo dijete super i ne bi nikad tako nešto napravilo. Nasilje je prvenstveno psihičko, a fizičke eskalacije su popraćene snimanjem i objavom online.
Roditelji koji ne brinu o svojoj djeci, a 'inače su ok ljudi' su sve veći i veći problem, jer to njihovo 'ok' su - veže ruke da ih se prišarafi i oni zakmeče da nešto ne može, i sustav stoji u dead locku.
Naravno, onaj dio sustava koji bi eventualno nešto i htio napraviti.
Point: ljudima nije stalo, "posao" se obavlja "preko kurca", i daje "loš proizvod".
Od vrha koji donosi zakon, preko raznih dijelova 'struke' i elemenata 'lanca' za 'pomoć', do roditelja.
Kad bi SVIMA u lancu bilo stalo, stvari bi se riješile efikasnije i pomaci bi bili vidljiviji.
Suradnja je ključ, a nje neće biti dok mnogima u lancu nije stalo
Pozitivna je stvar da se lokalno može ponešto, ali se sigurno neće ništa dogoditi dok netko ne mrdne dupetom - dakle, treba mrdnuti dupetom, jer nas SE tiče.
Da, mrdanje može biti i gadno zakopavanje u problem i posao, nisam rekla da je brzo ili lagano...