Pametni satovi za djecu

[Stitch]

Primjećujem da s početkom školske godine ljudi masovno kupuju pametne satove za djecu. Takav sat nije osobito skup pa nije šteta ako ga prvašić ili školarac potrga, ali nije ni trošak na koji ćete odmahnuti rukom. U redu, vodootporan, s kamerom, GPS praćenjem i pozivima te SOS tipkom, predstavlja dodatnu sigurnost objema stranama, a vjerojatno je i praktičniji od mobitela, ali treba li im to doista? Je li nužno špijunirati vlastite potomke i pratiti ih geolociranjem? Što im se loše može dogoditi na putu do škole i natrag, pogotovo što brigu o tome uglavnom vode roditelji? Prošlo je doba kada smo mi odrastali pa pješačili deset kilometara do škole uzbrdo i vraćali se po mraku kući - opet uzbrdo. Karikiram, ali znate na što mislim, samostalniji smo i slobodniji bili od današnjih klinaca.

[drug mile]

Ja pratim klince, klinci prate mene. Nemamo te satove ali imamo aplikaciju na smartfonu. Praćenje je najčešće iz praktičnih razloga, npr. dijete je na izletu i bus ih treba dovesti pred školu. Plan je da se vrate u 21h, a ja na aplikaciji vidim da će kasniti bar 40-ak minuta. Krenem od kuće točno kad treba i dočekam dijete, dok ostali roditelji nervozno čekaju pred školom skoro sat vremena. Ili odemo žena i ja u grad, svaki obavlja svoje na 2-3 mjesta, i oboje vidimo gdje je tko, npr. vidim da se žena zadržala na MUP-u a ja već gotov pa odem do nje praviti joj društvo, ne moram zvati i pitati gdje je. Druga prednost geolociranja je što klinci stalno gube mobitele, zna im ostati u školi, u autu ili se brinu da nije ukraden. Ovako samo pogledam na karti i viknem "u kući ti je, traži dalje".

Naravno, da se baš desi da mi se dijete ne vrati iz škole na vrijeme, nitko od prijatelja ne zna gdje je, ne javlja se na mobitel itd. onda je ipak prednost imati uvid gdje je bar mobitel/sat.

[Stitch]

Naveo si dobre primjere, nemam primjedbi na logiku, ali pitat ću te kako su tvoji roditelji reagirali kad si se vraćao kasno iz škole ili s ekskurzije - jesu li zvali policiju i dizali graju? Kladim se da nisu, prihvatili su činjenicu da u životu postoje nepredviđene okolnosti kao normalnu iako se sigurno jesu brinuli i živcirali.

[drug mile]

Ha čuj, tendencija društva je prema sve manjem broju djece i sve većoj brizi o istima. Da sam prisiljen ne brinuti se o djeci (npr. društveni pritisak ili fizička nemogućnost) imao bih ih osmero i bio bih sretan ako se navečer barem polovica vrati u krevet. Ne bi me društvo osuđivalo ako bih kćeri davao za par krava ili ako bi mi dijete nastradalo rušeći stablo u šumi. Društvo nas na neki način tjera da ogromni kapital ulažemo upravo u dijete (strašno puno vremena, znanja, novca i svega ostalog) pa onda nije ništa čudno ako se tehnologijom želi zaštititi taj kapital. Da imam skupi auto kojeg svi u gradu koriste, možda bih i u njega ugradio lokator.

[Stitch]

Kao izrazito samostalno dijete koje su roditelji odmalena ostavljali kod kuće bez nadzora i straha, što se danas smatra nebrigom i kršenjem zakona, a riječ je ustvari o odgoju i povjerenju, izrazito sam protiv kontrolnih uređaja jer znam da se u školu i iz nje može ići sam, isto kao i u trgovinu, kino ili knjižnicu. Nisu klinci stvar pa da im se lokator vješa oko vrata, određenu privatnost trebaju imati. Napokon, spoznaja da se sami mogu snaći u svakoj situaciji vrijedna je životna lekcija. Ne možeš ih odgajati pod staklenim zvonom, moraš im dati priliku da se uvjere u vlastite snage. Nadam se da shvaćaš na što mislim, ne kažem ti da trebaš prestati biti roditelj nego da djeca nisu šećerne kocke. Neće se rastopiti ako im daš više odgovornosti i obaveza. Upravo suprotno, naučit će živjeti tako da sami sebi budu dovoljni. I drukčije će se ponašati. Evo ti primjer, praktički nikada nisam otišao nekamo a da nakon dolaska na odredište nisam potražio poštu ili govornicu i javio se svojima. Nije bilo mobitela, telefoni su bili razmjerno rijetki, a morali su znati da sam sretno stigao. I to sam poštovao. Nisam ni dogovore kršio. Ako se sutra ili preksutra trebamo naći na igralištu, došao bih, ne bih to otkazao pola sata prije početka. Kao danas, kad svi u džepu imaju smartfon pa im svako malo štogod "iskoči". Aha, kako da ne.

[drug mile]

Ako su tema satovi, onda mogu reći da se suprotstavljam uvođenju high-tech gluposti u našu svakodnevnicu. Moja djeca su odrasla bez televizije, vidjeli su tv samo kod rodbine. Mobitel su dobili tek kada je bilo zaista neophodno tj. drugi načini komunikacije su bili krajnje nepraktični. Profile na društvenim mrežama djeca nemaju, ja imam neki polu-lažni profil koji koristim više za poslovne svrhe. Tako će biti i sa satovima, moja djeca već sada znaju gdje pogledati koje je vrijeme, a prednost mobitela je ta što nije stalno zavezan za ruku, znači dijete može barem spavati bez njega.

Na temu neovisnosti, mislim da je ona precjenjena. Djeca ne trebaju uopće biti neovisna o svojim roditeljima, već o svemu ostalom. Ljudi su kao vrsta genetski predodređeni da budu ovisni o nekom kolektivu. Kada se govori o neovisnom djetetu, obično se radi o zamjeni obiteljskog kolektiva nekim drugim. Dijete svaku večer igra košarku u parku sa prijateljima, a hvalimo ga da je neovisan o svojim roditeljima. To je samo zamjena jedne ovisnosti drugom.

[Stitch]

Ne tvrdim ja da roditelje treba ignorirati. Zanemariš li njih - ili sestre i braću - zanemario si najužu društvenu skupinu, obitelj u kojoj si rastao, stjecao prve emotivne i intelektualne spoznaje, razvijao se kao čovjek. Uopće ne idem u tom smjeru nego kažem da ovisnost o njima meni kao jedinki, a i generalno - osobito ako govorimo o muškoj jedinki, može biti kontraproduktivna. Umjesto da budem pokretač, aktivan sudionik, čekat ću njih da promijene negativne okolnosti u moju korist, potaknu me na djelovanje, sve zato što su me stalno štitili od neprilika. Ljudi mnogo bolje funkcioniraju bez zaštitne mreže. To je mehanizam koji te potiče na kalkuliranje, a ne na ulaganje cijeloga sebe, punom snagom i intenzivnošću.

[drug mile]

Ne znam govorimo li i dalje o satovima? Ja se slažem da je svakom djetetu (pa i čovjeku) potrebna određena doza "nesigurnosti", neki životni izazovi, problemčići koje ćemo rješavati. To je važno za razvoj samopoštovanja, ali ta "nesigurnost" je ugrožena davno prije satova. Od nastanka civilizacije ljudima se nameće nepotrebna zaštitna mreža, a ljudi instinktivno pokušavaju napustiti tu mrežu sigurnosti i pogodnosti. Držiš dijete za ruku, a ono izvlači ruku, hoće samo hodati. Hoće hodati po zidiću, iako mu je država izgradila savršeno sigurno šetalište. Pretrčava cestu pred autom da osjeti neki minimalni rizik, ili preskače ogradu kada bi mogao i okolo, uzme skateboard pa izvodi gluposti njime, umjesto da ga koristi kao sredstvo prijevoza, itd.

Mislim da to znaju li roditelji gdje je dijete zaista ima zanemariv utjecaj na sigurnost djeteta. U predcivilizacijsko doba, izazov za dijete je bio otići kilometar od plemena, samostalno nešto uloviti ili savladati sličan izazov. Sada sa pametnim satovima, podjednak je izazov otići u drugi grad ili državu. Što je lakše putovati, to se putuje dalje, pa nesigurnost opet ostaje približno jednaka.

[Stitch]

Ne znam govorimo li i dalje o satovima? Ja se slažem da je svakom djetetu (pa i čovjeku) potrebna određena doza "nesigurnosti", neki životni izazovi, problemčići koje ćemo rješavati. To je važno za razvoj samopoštovanja, ali ta "nesigurnost" je ugrožena davno prije satova. Od nastanka civilizacije ljudima se nameće nepotrebna zaštitna mreža, a ljudi instinktivno pokušavaju napustiti tu mrežu sigurnosti i pogodnosti. Držiš dijete za ruku, a ono izvlači ruku, hoće samo hodati. Hoće hodati po zidiću, iako mu je država izgradila savršeno sigurno šetalište. Pretrčava cestu pred autom da osjeti neki minimalni rizik, ili preskače ogradu kada bi mogao i okolo, uzme skateboard pa izvodi gluposti njime, umjesto da ga koristi kao sredstvo prijevoza, itd.

Da, malo smo proširili temu, ali to je neizbježno zato što govoreći o satovima dolazimo do odgoja, odnosa s roditeljima i općenito pristupa životnim problemima. Mislim da moderno doba s jedne strane djeci ostavlja previše prostora jer ih prepušta masovnim medijima, školi i ulici, a s druge nedostatak kontrole nad obrazovanjem i sadržajima koje svakodnevno upijaju pokušava nadomjestiti fizičkim nadzorom. Kao da će kamere, GPS uređaji i špijunski softver koji se instalira na računala pomoći da budu sigurna. Neće. To je kao s kompjutorskim virusima, džaba ti najmoderniji programi ako se ne znaš ponašati na internetu. Dijete treba naučiti da ne razgovara s nepoznatim osobama, da ne prima darove od njih, da im ne ulazi u auto, da obavijesti starije (nastavnike, policiju) kad primijeti sumnjivo ponašanje... Poučiti ga treba i stvarima koje se tiču seksa, zbog svakovrsnih predatora. Tako ćeš u njemu razviti mehanizme koji ne ovise o baterijama. Tko ga hoće oteti, morat će ga doslovno ugrabiti, a tada ti mobiteli i satovi slabo pomažu. Pravi otmičari (uglavnom) nisu glupi i dobro znaju kako sakriti tragove.