Ja patim na udarene, otkačene pisce i djela. Recimo, odličan mi je
Engine Summer Johna Crowleya.
Tiger! Tiger! Alfreda Bestera. Bilo što od najudarenijeg od svih njih, R. A. Laffertyja (
http://en.wikipedia.org/wiki/R._A._Lafferty). Obožavam Laffertyja.
Književno najpoliraniji je vjerojatno Robert Silverberg. On već dugo piše
fantasy, ali meni su zakon njegovi SF romani, jer
fantasy baš ne volim previše (osim možda Rogera Zelaznyja). Tko ne voli SF, oduševit će se Silberbergovim
Book of Skulls i neće ni shvatiti da je to zapravo SF.
Već dugo ne čitam praktički ništa. Nedavno pročitao Simmonsovu Ilium-Olympos duologiju. Vješto, spektakularno, ali po meni
overkill. I pitam se zašto?
Naime, ma koliko volio SF, razmišljam o tome da je odmak od realnosti golem konceptualni korak za umjetnika. Za takav veliki, značajni odmak, mora postojati nekakav umjetnički razlog. Ako ga ne nađem u djelu... budem malo razočaran. Mislim, nemam ništa protiv puke zabave, ali ipak volim da mi djelo ima malo veće ambicije. Ja i u pornografiji nastojim naći umjetnost, a gdje ne bi u SF-u. Nažalost, ne nađem ju prečesto.