Hekatonhir » wrote:
Glupost. Što je "neprobavljivo" u Kovačiću? U Novaku? U Kranjčeviću? U Leskovaru i Gjalskom? Doista misliš da je tvrdnja kako je Glišić bolji od njih "objektivna"? Ono, smiješno. Vara te sjećanje, ali ne za metar nego za kilometar. Sremac i Stanković, to da. Ali ostatak je bijedan.
I odakle ti tvrdnja o "histeriziranju"? Registratura, Stipančići, brojne Novakove novele - sve to naginje objektivnosti. Pa 19. je stoljeće i realizam, pobogu, a ne samo romantizam i pisanje budnica. Neke stranice koje su tada napisane uopće ne zaostaju za Tolstojem, Balzacom ili Dickensom. Čak i "moji" Kozarci, koje smatram literarno neukima, imaju sjajnih zapažanja.
Pretjera ga, brate, doista. Stvarno me razočara kad vidim površnost i paušalnost nekog intelektualca. Imaš pravo na vlastiti ukus, ali onda nemoj navoditi samo fenomene koji ti odgovaraju da potvrdiš tezu, uzmi u obzir sve.
Govorim o 19. st. , a ne dugom 19. st. koje završava u simbolizmu i moderni.
Da razjasnimo:
a) da je njetko naš uspio napisati u 19. st. išta kao Tolstoj- to je smiješno da ne treba
o tom ni razglabati
b) naši su pisci do oko 1880-1890. puno učinili na jeziku, i skovali moderni hrvatski, više nego svi jezični savjetnici. Tu prijelaz sa zagrebačkoga pravopisa na Brozov ne mijenja ništa.
Također, u odnosu na Srbe suvrjemenike, oni su inteligencija- govore jezike, znaju svijet i sl., dok su Srbi provincijalni čobani (iako imaju svoju državu).
Nu, problem je s našima što im je diskurs takav da je teško probavljiv za moderni ukus. Njihove su pisanije beznadno zastarjelo, iako ponekad i Šenoa i Kovačić poluče nješto monumentalno što filigranska Srbadija ne može ni u snu. No što to vrijedi kad je čitanje naših, sada, tlaka.
Imamo na svemreži dosta romana Šenoe, Kovačića, Gjalskoga,..pa provjerimo.
http://dzs.ffzg.unizg.hr/html/
Pogledajmo Šenou i "Senjsku ruku":
http://hr.wikisource.org/wiki/%C4%8Cuva ... ske_ruke/V
Bilo je blizu Božića, vrijeme tmurno i burno. Oko osme ure večernje sjeđaše za dugačkim stolom refektorija u senjskom fratarskom samostanu vrlo živahno društvo. Braća izmoliv svoje obične molitve, bješe se već uklonila u svoje izbice, samo je otac Viktor, gvardijan samostana, čovjek jak, pun i visok, zaostao sa svojim gostima, odličnom senjskom gospodom. Sumorna svjetiljka sterala je slabo svjetlo svoje po kamenom podu dugačke dvorane, po čađavim slikama svetaca iz reda sv. Franje, po velikom bakrenom vrču nasred stola, po muževnim licima junačkih Senjana. U velikom kaminu od kamena plamsao je veseo plamen. Bijaše tu toplo i udobno, a gospoda su malo marila kako bura silovito bije u prozore, kako nemilo fijuče po dimnjacima. Čelo stola sjeđaše otac Viktor, čovjek crnih, pronicavih očiju, vrlo pametna lica. Do njega poredali se kapetan Danilo Barbo, knez Martin Posedarić, vojvode Đuro Daničić i Juriša Orlović, kastelan Vuk Hreljanović, vlastela i starješine Vuk Matijašević, Antun Mikulčić i Mihovil Radić, ljudi kršni i čestiti, a malo podalje, bliže kaminu, drijemao je prekrštenim na trbuhu rukama gradski notar. Otac gvardijan natakao je marljivo iz bakrenog vrča u čaše dalmatinsku rumenu kapljicu, a gosti gucajući razgovarahu vrlo živo, mašući silovito rukama.
- E bogami! kneže Martine! - protegnu se kapetan Barbo, klepećući lijevom rukom u džepu srebrnim novcima, a lupajući desnicom po stolu - baš si lijepo pogodio; dobit ćeš vrla zeta. Valjan si, Jure, valja ti glava, valja ti ruka. Gled'te, kako se je mladić zažario! Bog te vidio, čega se stidiš? Ta nijesi djevojka. Bog te živio, mladi junače! I tebe i tvoju mladu! - dignu kapetan čašu, i za njim svi gosti kličući: - U zdravlje, Jure!
Realno, ovo je truba kao Walter Scott ili Byron.
Pogledajmo malo nevelikoga pisca Glišića:
http://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/index.html
http://www.rastko.rs/knjizevnost/umetni ... c526669585
Šilo za ognjilo
Ćir Trpko ne prodaje više ni bozu ni kokice. To je nekad prodavao po ulicama beogradskim, kad je bio mali i kad se još nije zvao "ćir". Sad je ćir Trpko, ili kao što on kaže "sega" - veliki gosa; drži mehanu u selu K., pod Kosmajem, uz mehanu dućan, a uz to oboje ima dvesta ovaca, veliki čajir, a aparta što ima još njiva i drugih dobara.
Mehana mu je na zgodnom mestu, baš na drumu seoskom. Ko god prođe i potera ili, ponese što u Beograd da proda, mora proći pored ćir-Trpkove mehane i dućana. Ćir Trpko, naravno, ne propusti nikoga dok s njim što ne pazari. A umeo je tako vešto saletiti čoveka da ga se ne možeš otresti. Svaki dan kupi on ma šta, naravno, vrlo jeftino, a kantar mu je već tako zgodno ujdurisan da svakad odmeri kako hoće ćir Trpko; ako hoće oku - oku, dve - dve, litru - litru.
Jedno jutro poranio ćir Trpko, pa čeka pred mehanom hoće li naići kaka mušterija. Dok eto ti nekog Tiosava Negića, uprtio punu torbu voska, pa se uputio putem. Kad bi pored mehane, zovnu ga ćir Trpko, zanoseći se malo po cincarski.
- Gazda-Tiosave, što ti je to?
- Malo voska, ćir Trpko.
- 'A'de, more, da popijemo, 'ednu.
- Nemam kad, ćir Trpko.
- 'A'de, 'a'de, more! - saleti ga ćir Trpko, te svrati pred mehanu.
Iznese ćir Trpko dve čašice rakije na nekom šarenom služavniku, pa pruži Tiosavu i reče:
- Ama što sega imam rakija! Pred pašina majka će se ne stidi!
Tiosav iskapi čašicu, namršti se malo i učini:
- Ih! ala pali!
- Ne ti kaza', more! Ama ćir Trpko!... - reče i kucnu se prstom u čelo, takorse da pokaže kako je on to promućuran, a ispod oka pogleda na onu torbu voska.
Popi i ćir Trpko rakiju, pa onda upita:
- U Beograd ćeš nosiš to? - i pokaza rukom na vosak.
- 'Oću, ćir Trpko; čujem dobro prolazi, pa da se uzme koja para.
- Te lažu, more ne ti projde, živ mi gospod!
- Ama juče je čovek prodao po dvadeset i pet groša.
- Čovek? U Beograd reče?
- Usred Beograda na pijaci. Prodao je Vitomir vosak po dvadeset i pet groša.
- Za Vitomira ti meni reče?
- Jes', jes', Vitomir.
- Vosak za dvadeset i pet?
- Jes', za dvadeset i pet.
- Te laže, dženabet! Ne prodaš ni po petnaest.
Možda plitko, ali pitko.