Bijeg - SF priča

Naši spisateljski pokušaji
Post Reply
User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Bijeg - SF priča

Post by Stitch » 26 Feb 2017, 18:14

Priča iz 2004. godine, napisana u tarantinovskom stilu. Nisam njome bio osobito zadovoljan, trebala je biti skicom za veće djelce. :)

Gurk nervozno prokune. Bio je umoran i gladan, hodao je već desetak metrosati, a zelenom zidu nije bilo kraja. Svud oko njega, dokle god mu je pogled sezao, iako to nije bilo mnogo, prostirala se prašuma. Od gustoga drveća i nebo se jedva vidjelo: divovske su krošnje zaklanjale oba sunca pa je između stabala, grmlja i paprati vladao polumrak. Njegovo kraljevsko odijelo bilo je na nekoliko mjesta poderano; tako prljav i mokar nimalo nije podsjećao na ponosnog vladara cijelog poznatog svemira. Bivšeg, zapravo. Jedva je izvukao živu glavu, no to mu neće pomoći ne nađe li uskoro izlaz iz tog pakla. Trebao mu je zaklon, i to brzo. Spuštala se noć, a laserski pištolj pružao mu je malu zaštitu. Trebao je ponijeti rezervnu bateriju. I mačetu, da njome krči put. Ovako se sâm razoružao. Valjda ga potjera neće tako lako naći. Ako uopće znaju gdje je, izdajnici. Nadao se da je dovoljno odmaknuo od smrskanoga šatla, prostorvrijeme bilo je ključno.
Sjeo je na deblo koje je maloprije spalio. Oh, kako će im se osvetiti! Bacit će ih u crnu jamu. Ne, onda se ne bi mogao naslađivati. Želio je gledati njihove muke. Želio je slušati njihove jecaje i molbe za milost. Oderat će im kožu, i njima i njihovoj djeci. Prijetvornim svojim rođacima. Trebao ih je podaviti odmah, čim je preuzeo vlast, svezane u vreće. Ne bi mu bilo prvi put; crne vode Leganora progutale su već mnogo njegove krvi. Osjećaji se ne isplate, uzdahnuo je i uspravio se. I pripadnici njegove loze činili su isto, tamo u staroj postojbini. Oni su znali kako se riješiti suparnika. Smekšala ga je starost, i stajala ga prijestolja.
Bijes mu je vratio snagu. Golemo ga je raslinje iscrpljivalo, ali nastavio je koračati. Nije znao kojim smjerom ide, možda se vrti u krug. Možda će uletjeti ravno u šake svojim krvnicima! Zašto je bio toliko glup, zašto? Trebala mu je još jedna šansa, to ga je tjeralo naprijed. I strah od tame, sjenki i zvukova...
Imao je sreće kad se najmanje nadao. Došao je do ruba, pred njim se prostirao proplanak. I naselje! Suzdržao se, nije potrčao prema niskim kamenim nastambama, oprez ga je natjerao da ih dobro promotri. Tko zna kakvi su njihovi stanovnici. Možda su divljaci koji proždiru došljake ili kakve ljudozvijeri. Naslušao se priča o njima, tamo u svojoj palači.
Sve je bilo mirno pa je odlučio riskirati. Izvadio je oružje iz futrole i izašao iz zaklona. Nepoznate oči sada su ga mogle opaziti. Ipak, ništa se nije dogodilo. Metrosekundu po metrosekundu, približavao se zidovima. Adrenalin mu je jurio žilama, u svakom se trenutku bio spreman baciti na travu. Nije bilo reakcije, ništa se nije čulo. Nikakav pokret nije mogao primijetiti. Došao je do ulaza. Bio je neobično uzak, tako da se morao okrenuti bočno kako bi prošao. Unutrašnjost ga je iznenadila. «Kuća» je bila potpuno prazna, kao da su je bića koja su je sagradila davno napustila. Slično je bilo i u drugima, našao je samo nekoliko zemljanih posuda, praznih i beskorisnih. To ga je ispunilo olakšanjem, barem nije imao novih neprijatelja. I očajem, jer je opet bio sam, i prazna želuca...
Odlučio je odspavati malo, sve će pregledati ujutro. Zanimale su ga slike u najvećoj, koja je najvjerojatnije služila za obrede. Trebao mu je odmor, a u lov nije mogao, padao je mrak. Jedno je sunce već nestalo s obzora, a drugo se gasilo krvavim sjajem. Pitanje je bi li što i našao. Tužno se sjetio gozbi koje su mu u ovo doba pripremali. O da, platit će mu za ovo, prokletnici...
Usnuo je nasmiješen, gotovo sretan.

***
Za Araka su govorili da može čitati misli. To vjerojatno nije bilo točno - rijetki su bili telepati, a genetički inženjering bio je strogo zabranjen - no nitko kraljevoj desnoj ruci nije mogao osporiti intuiciju. I rezultate. Do njih je, istina, dolazio predviđajući poteze protivnika, ali još više je tome pridonosila dobro organizirana mreža špijuna, koji su mu javljali sve što je želio znati.
Šef Gurkove tajne policije o svakome je imao dosje. U cijelom Carstvu nije bilo stvora koji nije bio zabilježen u njegovoj bazi, na ovaj ili onaj način. Bio je poput pauka čije su se niti prostirale stotinama svjetova. Katkad su ti podaci služili za banalne ciljeve: Arak je uživao u stvaranju privida da mari za svoje podređene, pa je svakom svom podčinjenom – a bilo ih je više od tisuću u upravnoj zgradi – osobno čestitao rođendan. Nikad nikoga ne bi zaboravio. Ženama je darivao miomirise i cvijeće, a muškarci su dobivali kutiju cigara ili bocu rijetkog pića. U tome je bio tradicionalist, nije mnogo držao do modernih igračaka. Uvijek bi s njima ljubazno porazgovarao i pitao za djecu, ako su ih imali. Svi su ga voljeli zbog toga, posve smetnuvši s uma da se ispod baršunastih rukavica kriju čelična kliješta. Jer su mnogo, mnogo češće njegovi arhivi donosili bol, smrt i suze. Nije se opterećivao time, posao mu nije bio zaraditi ulaznicu za raj. Znao je da takvo mjesto ne postoji.
Unatoč svemu, nedostajala mu je vitalna informacija: kamo je pobjeglo Njegovo Veličanstvo. Bila mu je doslovno životno važna. Nije se zavaravao, trebao je Simaku da zadrži vlast, ali osjećao je da mu tiraninov nećak ne vjeruje. Nije mu to zamjerao, i on je prezirao njega. Čovjek kojem je izdaja bila svakodnevna obveza i dužnost nije podnosio izdajice i prebjege. Nije se radilo o odanosti svrgnutom vladaru, Arak je imao svoje planove. Nego o načelu. Jednom kad sjedne na prijestolje, morat će pripaziti na koga će moći računati. I da, sve dok ga ne nađe, živjet će u potpunom celibatu. To mu je teško padalo, ali nipošto nije želio da ga jednoga jutra nađu mrtvog, vrata prerezanog žiletom skrivenim u ustima ili tankom žicom izvučenom iz kose. Dobro mu je bilo poznato koliko su djelotvorne Gurkove plaćenice. Čak ni on nije znao tko su, ni koliko ih je. Ali o njima su se ispredale legende. Kraljevske ruže, tako su ih zvali. Birane po ljepoti, ženstvenosti i ljubavnom umijeću, služile su mu kao najvještiji ubojice koje je uopće mogao naći. Ženskom šarmu teško je bilo odoljeti, a ni izvježban borac ne može mnogo u orgazmičkom grču. One su se bavile zanimanjem starijim od njegovoga pa je iskustvo bilo na njihovoj strani. Opet, katkad amater prevari profesionalca. I carev bijeg potvrđivao je istinitost te tvrdnje. Nema mu druge nego napustiti utabane staze. Spasiti ga može jedino nepredvidivost.
Slegnuo je ramenima i posegnuo za interkomom...

***
Djevojka koja se u gluho doba noći pojavila na ulazu javne kuće u ozloglašenoj sirotinjskoj četvrti Zlatnoga grada, kako su turisti laskali Leganopolisu, bila je po svemu neobična. Dobro odjevena, šapnula je tajnu lozinku, pa ju je vratar nijemo propustio, uljudno se odmaknuvši. Bez oklijevanja, kao da je točno znala kamo ide, uputila se prema odajama u kojima je boravila Madam. Ime joj više nitko nije pamtio, bilo je izgubljeno u zakučastim puteljcima sjećanja prvih posjetitelja tog čudnog mjesta, ali nadimak iz nekog prastarog jezika prije Velike seobe označavao je da ona upravlja njime i odlučuje o svemu što se događalo ondje. Ušla je bez kucanja, ispravno naslutivši da je njen dolazak praćen, i odavno najavljen velikoj gazdarici.
Madam je dobro poznavala ljude. Vještinu je stekla praksom i dugogodišnjim promatranjem. Ipak, zavarala ju je ljepota žene koja joj se približavala: mislila je da traži posao. Zabludu je shvatila tek kada je zavirila u oči svoje gošće. Ako su one bile prozori duše, nepoznata je sigurno nije imala. Pogled joj je bio toliko hladan i tvrd da su joj kralježnicom prošli ledeni srsi. Kad je progovorila, šokirala ju je drugi put. Njena joj je želja bila nepojmljiva iako se u životu svega naslušala i štošta vidjela, a dobar dio toga i iskusila. No to što je čula graničilo je sa zdravim razumom. Ipak, kada je došljakinja na stol nehajno bacila kožnu vrećicu iz koje su se glatkom površinom rasuli dragulji, odlučila joj je udovoljiti. I tih nekoliko komada kamenja koje je ugledala bilo je više nego dovoljno da njena ustanova promijeni vlasnicu.
Odvela je strankinju na najviši kat kuće, sve do sobe na kraju hodnika. Znala je kakav će prizor zateći kad zakorači unutra, i bila je spremna na to. Ali njena pratiteljica nije ni trepnula, nijedan mišić nije joj se pomaknuo na licu. Šutke je došla do žene na postelji, čije su obraze i tijelo prekrivali veliki čirevi. Gnojni i krvavi, natapali su joj odjeću zadahom od kojeg joj se dizala utroba. Cijela je prostorija bila kužna i prekrivena paučinom i prljavštinom. Bilo je očito da tu nitko nije zalazio. Nesretnica je bila prepuštena samoj sebi, i smrti u mukama.
I ne gledajući je, neznanka ju je otpravila pokretom ruke. Olakšano je odahnula kad su se za njom zatvorila vrata, potpuno nesvjesna toga...

***
Gurk se kasno probudio. Napori i napetost kojima je bio izložen učinili su svoje. Unatoč dugom snu, boljela su ga leđa. Nije bio naviknut spavati na kamenoj podlozi. Napravio je nekoliko vježbi da razgiba ukočene udove, razmišljajući usput o preostalim opcijama. Najprije bi svakako trebao potražiti hranu, pun želudac životu uvijek da drukčiju perspektivu. I mozak će mu, uostalom, bolje funkcionirati, trenutačno nije imao dovoljno podataka za objektivnu analizu.
Provjerio je laserski pištolj. Baterija je bila pri kraju. Bude li ga upotrebljavao samo za lov i paljenje vatre, potrajat će mu tek nekoliko dana. Nije se usudio pomisliti što bi se dogodilo da nabasa na neprijatelje. Osim drva, trebala mu je i voda, pa se zaputio po posude koje je vidio jučer. Uzeo je najveću i provjerio je sa svih strana. Dobro je, nije bila šuplja. Poslužit će makar za skupljanje kišnice. Crvene šare i inkrustracije nisu ga zanimale: oblici su mu bili neprepoznatljivi. Čak je i zidove tek letimično pregledao. Oskudno osvijetljeni prozorčićem na vrhu, bili su oslikani prikazima lova na goleme, čudovišne životinje. Stanovnici su očito bili humanoidi, i to ne osobito uspješni. Jedan je završio u raljama. Napravio je mentalnu bilješku da ih je, zaostale bijednike, mogao impresionirati svojom tehnologijom. Ako ništa drugo, spržit će prvog kojeg ugleda. Munja iz njegove ruke trebala bi biti dovoljno uvjerljiva. Ili će mu se pokloniti ili ih neće biti!
Pošao je prema šumi na suprotnoj strani proplanka. Ondje još nije bio. Valjda će naići na nešto jestivo, dosad je imao sreće. Brinulo ga je što nigdje nije primijetio tragove civilizacije. Svoje, naravno, s letjelicama, oružjem i komunikacijskim uređajima. Kako će se vratiti? I kome će se javiti? Bio je izgubljen u svijetu kojem nije znao ime. Koliko je god dobro napravio usmjerivši brod prema nepoznatom kutku svoga carstva, toliko mu je izbor bio loš. Ali Gurk nije bio od ljudi koji lako očajavaju. Nego od onih koji mane pretvaraju u prednosti. Da nije tako, odavno bi ga progutao mrak. Ubili bi ga kao što je on svoga prethodnika, još kad je bio posve mlad...

***
– Zar si poludio? – uzviknuo je Simak, udarivši šakom po stolu. – Ne sviđa mi se to, nimalo – namrštio se.
Arak je sažalno promatrao budućeg vladara. Bio je nagao, što je posljedica mladosti. Ne baš poželjna, ali oprostiva. No mnogo je gore bilo što nije bio osobito bistar. Gurk je u njegovim godinama bio mnogo lukaviji.
– Razmislite, gospodaru – počeo mu je strpljivo objašnjavati. – Ne bi bilo mudro raspisati ucjenu na kraljevu glavu. Narod još ništa ne zna, prevrat je izveden brzo i tajnovito. Radije iskoristite jednog od njegovih brojnih dvojnika.
– Kako to misliš?
– Organizirajte svečanost predaje vlasti, recimo. On bi Vas mogao proglasiti legitimnim nasljednikom i povući se u osamu, a lovci bi poslije do unedogled mogli pretraživati planete da ubiju pravoga Gurka. To bi Carstvu osiguralo mir. Život bi se nastavio, nitko ništa ne bi znao, osim nekolicine na Dvoru. Poslije i njih možete ukloniti...
Simak je s divljenjem pogledao staroga spletkara. – A ako se car i pojavi, proglasit ćemo ga lažnim, na to si mislio?
Špijun odahne, mladić je počeo shvaćati. – Ne samo to, Veličanstvo. Mogli bismo inscenirati nekakvu prijevaru ili pljačku i napraviti od njega luđaka, opasnoga kriminalca. Osim toga, to će smiriti i Gurkove asasine. Ili barem ih zbuniti, dok se bolje ne zaštitimo.
Njegov se sugovornik podrugljivo nasmijao: – Ne bojiš se valjda onih lezbijki? Kraljeva im smrt odgovara više nego nama. Bit će napokon slobodne. A strica se teško može nazvati omiljenim, imao je malo prijatelja.
– Svejedno, oprez nam nije naodmet. Reći ću stražarima da pojačaju mjere sigurnosti. I Vaša će garda stalno imati skenere i detektore. Odaje će danonoćno nadgledati. Nitko neće moći unijeti ni iglu.
– U redu, pripremi sve što treba. Hoću da to bude već sutra.
Kada je šef tajne policije naklonivši se izašao iz prostorije, novi se imperator zamisli. Bio mu je koristan taj trgovac tajnama. Šteta što su mu dani bili odbrojeni. Sve je već bilo dogovoreno, čekala se samo krunidba. Smrt je bila spremna za sastanak s Arakom.

***
Ira je bez problema prošla kontrolu na vratima bogato ukrašene dvorane u kojoj će se održati kraljevska inauguracija. Nije imala oružja, barem ne onog koje bi otkrio detektor metala ili rengenski uređaj. Naslutila je paranoju novih vlastodržaca mnogo prije tog događaja, i bila je potpuno spremna. Odrekla se stoga uobičajenog ubojitog arsenala, a novi koji je posjedovala bio bi vidljiv tek nakon isteka razdoblja inkubacije, što je bilo prilično daleko.
Čovjeka koji je spreman žrtvovati svoj život da bi uzeo tuđi doista ništa nije moglo zaustaviti, pomislila je. Nije to radila svojevoljno, daleko od toga. No poštovala je dogovor s nestalim kraljem, a on je imao prilično rafinirane i nadasve učinkovite metode uvjeravanja. Bilo je i iznimaka, naravno. Što se nje tiče, ne bi ga mogla nazvati odviše maštovitim. Iako je bio efikasan. Ubij prvog koji me zamijeni, pod svaku cijenu, pa ću ti vratiti sina, obećao je. Prepredeni zlotvor očito je znao da neće doživjeti mirnu starost. Ako ništa drugo, istu je sudbinu namijenio i svom krvniku. Živ ili mrtav, bio je jednako opak. I dalekosežan. Tko zna gdje se sada krije. Sigurno se negdje, udobno zavaljen, cereka nemoćnim progoniteljima. I čeka. Nju...
Potražila je pogledom svoju žrtvu. Simak joj je čak bio simpatičan, tako mlad i zgodan, u paradnoj odori. Za razliku od ostalih koje je odvodila u krevet. Najčešće prvi i posljednji put. Bogomoljke smo mi, a ne ruže, katkad je cinično govorila. Gdje li su sada njene družice? Vjerojatno krstare svemirom, po istom poslu. Gurk je imao dugačak popis dužnika u krvi. Ni glasoviti Pokolj deset tisuća nije ga uspio podmiriti. Neprijatelj koji preživi uvijek stvori stotinu novih.
Odmah do njega ukočeno je stajao kraljev dvojnik. Znala je to odmah, po držanju i tjeskobi koja je iz njega izbijala. Možda je mogao prevariti publiku, ali nju ne. Žena s imenom prastare božice osvete imala je istančan osjećaj za detalje. Mogla je namirisati njegov strah.
I Arak je bio tu, dakako. Malo iza njih dvojice, tobože ponizan, zračio je snagom koju obično donose položaji podalje od svjetala pozornice. Jer imaju daleko veću moć. Dok su oči javnosti bile uprte u cara i njegovu svitu, mogao je raditi što god je htio, neokaljan buntom i kritikom. Oduvijek je tako bilo, ljudi poput njega postojali su u svakom društvu i svakom uređenju. Gotovo je požalila što je mladi prijestolonasljednik njen cilj, a ne taj lisac. Premda bi ga bilo mnogo teže zavesti.
Evo me, dijete, dolazim, prošaptala je. Stići ću te barem zagrliti, onakva kakvu me pamtiš...

***
Miris koji je dopirao s ražnja ugodno je dražio kraljeve nosnice. U ustima skupljala mu se slina: predugo već ništa nije jeo. Promatrao je svoju lovinu, neobično biće između ptice i reptila koje je opazio u granju. Odsjekao mu je krila, ali više se namučio s ljuskama što su ga prekrivale. Razmišljao je o životinjama koje su davno nastanjivale njegov prvobitni planet. Vidio ih je na holosnimkama, ali nije se mogao sjetiti imena. Arheopteriksi, pterodaktili, tako su se nekako zvali. Bilo kako bilo, njegov plijen bio im je sličan.
Prenulo ga je šuštanje u šumarku. Sudeći po buci i lomljenju grana, nešto se veliko probijalo kroz gustiš. I nije bilo samo: slični su zvuci počeli dopirati sa svih strana. Nekoliko ptica nalik na pečenku pred njim vinulo se u nebo. Bile su iznenađujuće okretne za svoju veličinu.
Skočio je na noge. Zvjerao je oko sebe, s pištoljem u ruci. Živci su mu bili napeti poput struna. I opet nije bio spreman za ono što je ugledao, premda je već vidio svoje nezvane goste. Tamo, u kući, na zidu...
Čudovišta koja su odjednom istrčala na proplanak bila su doista golema. I strahovito brza. Kretala su se na dvije stražnje noge, s repovima dignutima u zrak. Njihovi prednji udovi bili su kratki i zakržljali. Što se ne bi moglo reći za beskrajne redove zubi u velikim, trokutastim glavama. Susprežući paniku, naciljao je u najbližeg predatora. No smrtonosna zraka samo ga je usporila. Srušio se uz divlju riku, ali odmah i uspravio, da nastavi put. Pogodak ga nije ubio, bol ga je učinila samo glasnijim i ljućim. Njegovo oružje izgubilo je snagu.
Gurk bi možda potrošio trenutak-dva da se tome začudi, da nisu stizali ostali. I da ih nije toliko. Izbrojio ih je devet prije nego što se okrenuo i poletio prema nastambama. Ulazeći, shvatio je zašto su prolazi toliko uski. I zašto u kućama nikoga nije bilo. Dok je skutren u najdaljem kutku slušao kako im tjelesa udaraju o kamen pokušavajući prodrijeti unutra, pomislio je da je meso ipak trebao pojesti sirovo.

***
– Gurk je na Genesisu, Veličanstvo – bilo je prvo što je Arak kazao došavši nedavno ustoličenom kralju. – Našli smo šatl u šumi.
– Izvrsno, pošalji ljude u potragu.
– Mislim da nije potrebno, gospodaru. Najbolje bi bilo da ga jednostavno ostavimo tamo: planet je izvanredno negostoljubiv, a posljednje stanovnike odvezli su trgovci drvetom prije mnogo godina. Preživjela ih je tek šačica...
– A što ako netko tako nađe i odveze njega?
– To je malo vjerojatno, mjesto je na zlu glasu i svi ga izbjegavaju. Čak i istraživačke ekspedicije bogatih industrijalaca.
Vidjevši da ga Simak upitno gleda, požurio je objasniti: – Problem je u čudovištima, Visočanstvo. Toliko velikima i brojnima da su pradavni dinosauri prema njima tek puki mezimci. Dugo nam je trebalo da shvatimo, jer odande se nitko nije vraćao. Zapravo, trgovci koje sam spomenuo jedini su se uspjeli izvući, čistom srećom. Naletjeli su na selo domorodaca koje su namjeravali iskoristiti da pretraže područje. I samo se taj brod pojavio u Leganopolisu. Drugi, koji su poslali dublje u prašumu, nije...
– Neobično, stvarno neobično – promrmljao je vladar i počešao se po prsima. Svrab ga je jutros izluđivao.
– Svemir je pun čudnih i nelogičnih stvari, Ekscelencijo. A ova vam ide na ruku.
– Dobro, pobrini se za to da stric ostane tamo, onda.
– To je već učinjeno, planet je u karanteni. Nitko mu ne smije prići, a u orbiti je vojska...
Kada je njegov savjetnik izašao iz kraljevskih odaja, Simak dotakne interkom na stolu. – Obavi to do kraja dana – prošaptao je, iako ga nitko, pogotovo Arak, nije mogao čuti. Uspio je, Carstvo je bilo njegovo. A svi su mu govorili da je naivan i glup! Svi osim žene koja ga je sinoć posjetila. Nasmiješio se, sjetivši se toga. Potražit će je večeras, nedostajala mu je. Kako je ono rekla da se zove? Ira? Da, Ira...


Potpisi su za budale.

User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 26 Feb 2017, 22:51

Smijete me i kuditi. :raspa:


Potpisi su za budale.

User avatar
Quark
Informatičar starog kova
Posts: 1630
Joined: 20 Oct 2015, 19:19
Location: Šibenik
Contact:

Post by Quark » 26 Feb 2017, 23:14

hvala kolega :)

udaram karton na ovoj temi i javit ću se kad pročitam. inače svaka čast na trudu, ovo kažem dok još nisam pročitao, jer općenito se usuditi pisati sf priču je imho velika stvar


Fermat je napisa tri slova, a Wiles poginija 7 godina na tavanu.

User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 26 Feb 2017, 23:30

Hvala tebi. Sve je počelo iz zafrkancije, skicu sam objavio na blogu, u četiri posta. Rekoh, pisat ću je u nastavcima, da bude napetije. Prilično sam se dobro zabavljao pritom. :)


Potpisi su za budale.

User avatar
karambol
Posts: 8020
Joined: 09 Jan 2012, 12:55

Post by karambol » 27 Feb 2017, 10:51

Još, još.... :klopa:


Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu nikad prežaljenu ljubav tanku, dugačku cigaru i par mamuza od zlata...

User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 27 Feb 2017, 11:03

Eh, još. Reći ću tebi isto što sam rekao i Alice. :D
Stitch wrote:
27 Feb 2017, 09:14
Ako ti se ne da pisati, pomozi da popunim svoju priču. Nedostaju mi međuepizode, skice sam davno izgubio. :o

Jedini je uvjet da ideja iz Pulp Fictiona bude konzekventno provedena - nitko ne smije ostati živ. Tarantino je od toga odustao, ja neću. :D

Mislio sam unutra ubaciti i dobre male ljude koji bi kao kontrast ostali zdravi i čili, ali bez ikakva značenja za sudbinu svemira. A ne bi bilo loše i malo seksa staviti, čisto da bude zanimljivije. :zubeki:
Drugim riječima, nedostaje mi ideja, iz tog sam filma izašao i treba mi poticaj da se opet ufuram. :o

Ali čini mi se da ima smisla, da su epizode dobro povezane i da u njima ima dijelova koji se mogu proširiti, pa i tako da preuzmu glavnu ulogu.


Potpisi su za budale.

User avatar
ElliQuinn
Felis nebulosa
Posts: 5409
Joined: 18 Sep 2011, 11:56
Location: Na raskršću, upravo krećem u svim smjerovima.

Post by ElliQuinn » 27 Feb 2017, 19:24

Lijepo si izgradio napetost u priči. Srećom, nisi nas natjerao da se vežemo za likove.


Light up, as if you have a choice.

Pričuvni moderator.

User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 27 Feb 2017, 19:31

Nisam to ni namjeravao. Nisam želio ni da priča ima nekakvu pouku, da se u njoj ogleda određeni svjetonazor.

Htio sam arhetipske likove. I htio sam ih pobiti. Drugog plana nisam imao. :D


Potpisi su za budale.

User avatar
MmeTipfeler
Katica za sve
Posts: 6363
Joined: 24 Mar 2012, 20:31

Post by MmeTipfeler » 27 Feb 2017, 19:50

karambol wrote:
27 Feb 2017, 10:51
Još, još.... :klopa:
Pa da, i ja se pitam gdje je nastavak.


Kad piješ, ne piši po forumu; kad pišeš po forumu, ne pij!

User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 27 Feb 2017, 20:26

Kad već ne želite pomagati, dobri su i komplimenti. ;)

Morat ću opaku neku radnju smisliti. :cerek:


Potpisi su za budale.

User avatar
karambol
Posts: 8020
Joined: 09 Jan 2012, 12:55

Post by karambol » 27 Feb 2017, 20:42

Stitch wrote:
27 Feb 2017, 20:26
Kad već ne želite pomagati, dobri su i komplimenti. ;)

Morat ću opaku neku radnju smisliti. :cerek:
Očekujem da iz toga ispadne SF saga za bar tri holivudska nastavka, tvrdo ukoričeno strip izdanje i tak...


Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu nikad prežaljenu ljubav tanku, dugačku cigaru i par mamuza od zlata...

User avatar
AliceInMess
Posts: 549
Joined: 22 Feb 2017, 18:13
Location: Hampshire

Post by AliceInMess » 27 Feb 2017, 21:19

Sticu, ovo je super. Mislim da bih ti ja samo pokvarila pricu. Ne treba u ovo previse drame I seksa, a ja nemam bas mjere :o
A I neka me viroza hvata. Nije mi do nicega :raspa:


Informationes Amnestiae internationalis habeo; solummodo huius anni festo ad Humac, CC innocentium agnūs necati sunt.

User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 27 Feb 2017, 21:34

Zavuci se pod dekicu, onda. Hvala na komentaru. :top:


Potpisi su za budale.

User avatar
MmeTipfeler
Katica za sve
Posts: 6363
Joined: 24 Mar 2012, 20:31

Post by MmeTipfeler » 28 Feb 2017, 12:11

Dakle, konačni je cilj da ih sve pobijemo. Pretpostavljam, glavne i nešto malo manje glavne junake. Statisti su manje važni, zar ne?

Mogući scenarij: osim dinosauroidnih čudovišta, na Genesisu, samo malo dlaje od mjesta gdje je pao Gurkov šatl, žive i ljudozvijeri. Njima su dinosauroidi najmilija lovina pa ig sve pobiju, a Gurka zarobe. U zarobljeništvu Gurk uspije osvojiti srce jedne ženke ljudozvjerke i napuniti baterije u svojem pištolju.

Usput, nedavno sam u jednom romanu pročitala rečenicu u kojoj se tvrdi kako je jedina razlika između magije i moderne tehnologije u tome što za magiju ne trebaju baterije. :cerek:

Nastavljam ovu liniju priče, a ti je presijeci nekom drugom koja ti padne na pamet. Trgovački broz zabunom sleti na Genesis, Gurk i ljudozvjerka potamane posadu i otputuju na njegov rodni planet.

Put je dug, a genetika je čudesna stvar pa se putem rodi mali križanac. Mali je napredan, brzo raste, nema nikakvih moralnih predrasuda pa neposredno prije slijetanja ubije i majku i oca - Gurk mu je trebao kao navigator, a nije smio riskirati da ga razljuti. Nazovi ga kako hoćeš, važno je da su mu u mozgu ostali utisnuti zadaci koej mora obaviti: prvo, osvetiti se rodbini umjesto Gurka i drugo, vratiti se u svoju postojbinu, to jest planet s kojega je potjecala njegova majka - ni njoj ne znamo ime. Uostalom, ti si pisac, ne ja. Riješi te detalje.


Kad piješ, ne piši po forumu; kad pišeš po forumu, ne pij!

User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 28 Feb 2017, 12:27

Razmislit ću o tome, hvala. :top:

Sinoć mi je na pamet palo da Araka privremeno ostavim živim; atentat na njega propao je, on nastavlja kovati planove i maštati o prijestolju, ali uplest će se četvrta, zasad skrivena strana u toj borbi za vlast.

Arak je ipak najsposobniji od njih, pisan je po uzoru na meštra tamnih hodnika, šefa Stasija Markusa Wolfa, a nešto sam pokupio i iz biografije nemilosrdnoga lovca Meira Dagana, jednog od najlukavijih direktora Mossada uopće.

Volim tajna društva, stalno ih proučavam, a ovo je prilika da štogod o tome i napišem. :cerek:


Potpisi su za budale.

User avatar
MmeTipfeler
Katica za sve
Posts: 6363
Joined: 24 Mar 2012, 20:31

Post by MmeTipfeler » 28 Feb 2017, 12:41

Arak mora ostati živ. Gotovo do kraja. A poslije vidi što ćeš s njim. Možda i preuzmeš njegovu inkarnaciju. :raspa:


Kad piješ, ne piši po forumu; kad pišeš po forumu, ne pij!

User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 18 Mar 2017, 17:26

Stitch wrote:
26 Feb 2017, 18:14
Priča iz 2004. godine, napisana u tarantinovskom stilu. Nisam njome bio osobito zadovoljan, trebala je biti skicom za veće djelce. :)

Gurk nervozno prokune. Bio je umoran i gladan, hodao je već desetak metrosati, a zelenom zidu nije bilo kraja. Svud oko njega, dokle god mu je pogled sezao, iako to nije bilo mnogo, prostirala se prašuma. Od gustoga drveća i nebo se jedva vidjelo: divovske su krošnje zaklanjale oba sunca pa je između stabala, grmlja i paprati vladao polumrak. Njegovo kraljevsko odijelo bilo je na nekoliko mjesta poderano; tako prljav i mokar nimalo nije podsjećao na ponosnog vladara cijelog poznatog svemira. Bivšeg, zapravo. Jedva je izvukao živu glavu, no to mu neće pomoći ne nađe li uskoro izlaz iz tog pakla. Trebao mu je zaklon, i to brzo. Spuštala se noć, a laserski pištolj pružao mu je malu zaštitu. Trebao je ponijeti rezervnu bateriju. I mačetu, da njome krči put. Ovako se sâm razoružao. Valjda ga potjera neće tako lako naći. Ako uopće znaju gdje je, izdajnici. Nadao se da je dovoljno odmaknuo od smrskanoga šatla, prostorvrijeme bilo je ključno.
Sjeo je na deblo koje je maloprije spalio. Oh, kako će im se osvetiti! Bacit će ih u crnu jamu. Ne, onda se ne bi mogao naslađivati. Želio je gledati njihove muke. Želio je slušati njihove jecaje i molbe za milost. Oderat će im kožu, i njima i njihovoj djeci. Prijetvornim svojim rođacima. Trebao ih je podaviti odmah, čim je preuzeo vlast, svezane u vreće. Ne bi mu bilo prvi put; crne vode Leganora progutale su već mnogo njegove krvi. Osjećaji se ne isplate, uzdahnuo je i uspravio se. I pripadnici njegove loze činili su isto, tamo u staroj postojbini. Oni su znali kako se riješiti suparnika. Smekšala ga je starost, i stajala ga prijestolja.
Bijes mu je vratio snagu. Golemo ga je raslinje iscrpljivalo, ali nastavio je koračati. Nije znao kojim smjerom ide, možda se vrti u krug. Možda će uletjeti ravno u šake svojim krvnicima! Zašto je bio toliko glup, zašto? Trebala mu je još jedna šansa, to ga je tjeralo naprijed. I strah od tame, sjenki i zvukova...
Imao je sreće kad se najmanje nadao. Došao je do ruba, pred njim se prostirao proplanak. I naselje! Suzdržao se, nije potrčao prema niskim kamenim nastambama, oprez ga je natjerao da ih dobro promotri. Tko zna kakvi su njihovi stanovnici. Možda su divljaci koji proždiru došljake ili kakve ljudozvijeri. Naslušao se priča o njima, tamo u svojoj palači.
Sve je bilo mirno pa je odlučio riskirati. Izvadio je oružje iz futrole i izašao iz zaklona. Nepoznate oči sada su ga mogle opaziti. Ipak, ništa se nije dogodilo. Metrosekundu po metrosekundu, približavao se zidovima. Adrenalin mu je jurio žilama, u svakom se trenutku bio spreman baciti na travu. Nije bilo reakcije, ništa se nije čulo. Nikakav pokret nije mogao primijetiti. Došao je do ulaza. Bio je neobično uzak, tako da se morao okrenuti bočno kako bi prošao. Unutrašnjost ga je iznenadila. «Kuća» je bila potpuno prazna, kao da su je bića koja su je sagradila davno napustila. Slično je bilo i u drugima, našao je samo nekoliko zemljanih posuda, praznih i beskorisnih. To ga je ispunilo olakšanjem, barem nije imao novih neprijatelja. I očajem, jer je opet bio sam, i prazna želuca...
Odlučio je odspavati malo, sve će pregledati ujutro. Zanimale su ga slike u najvećoj, koja je najvjerojatnije služila za obrede. Trebao mu je odmor, a u lov nije mogao, padao je mrak. Jedno je sunce već nestalo s obzora, a drugo se gasilo krvavim sjajem. Pitanje je bi li što i našao. Tužno se sjetio gozbi koje su mu u ovo doba pripremali. O da, platit će mu za ovo, prokletnici...
Usnuo je nasmiješen, gotovo sretan.

***
Za Araka su govorili da može čitati misli. To vjerojatno nije bilo točno - rijetki su bili telepati, a genetički inženjering bio je strogo zabranjen - no nitko kraljevoj desnoj ruci nije mogao osporiti intuiciju. I rezultate. Do njih je, istina, dolazio predviđajući poteze protivnika, ali još više je tome pridonosila dobro organizirana mreža špijuna, koji su mu javljali sve što je želio znati.
Šef Gurkove tajne policije o svakome je imao dosje. U cijelom Carstvu nije bilo stvora koji nije bio zabilježen u njegovoj bazi, na ovaj ili onaj način. Bio je poput pauka čije su se niti prostirale stotinama svjetova. Katkad su ti podaci služili za banalne ciljeve: Arak je uživao u stvaranju privida da mari za svoje podređene, pa je svakom svom podčinjenom – a bilo ih je više od tisuću u upravnoj zgradi – osobno čestitao rođendan. Nikad nikoga ne bi zaboravio. Ženama je darivao miomirise i cvijeće, a muškarci su dobivali kutiju cigara ili bocu rijetkog pića. U tome je bio tradicionalist, nije mnogo držao do modernih igračaka. Uvijek bi s njima ljubazno porazgovarao i pitao za djecu, ako su ih imali. Svi su ga voljeli zbog toga, posve smetnuvši s uma da se ispod baršunastih rukavica kriju čelična kliješta. Jer su mnogo, mnogo češće njegovi arhivi donosili bol, smrt i suze. Nije se opterećivao time, posao mu nije bio zaraditi ulaznicu za raj. Znao je da takvo mjesto ne postoji.
Unatoč svemu, nedostajala mu je vitalna informacija: kamo je pobjeglo Njegovo Veličanstvo. Bila mu je doslovno životno važna. Nije se zavaravao, trebao je Simaku da zadrži vlast, ali osjećao je da mu tiraninov nećak ne vjeruje. Nije mu to zamjerao, i on je prezirao njega. Čovjek kojem je izdaja bila svakodnevna obveza i dužnost nije podnosio izdajice i prebjege. Nije se radilo o odanosti svrgnutom vladaru, Arak je imao svoje planove. Nego o načelu. Jednom kad sjedne na prijestolje, morat će pripaziti na koga će moći računati. I da, sve dok ga ne nađe, živjet će u potpunom celibatu. To mu je teško padalo, ali nipošto nije želio da ga jednoga jutra nađu mrtvog, vrata prerezanog žiletom skrivenim u ustima ili tankom žicom izvučenom iz kose. Dobro mu je bilo poznato koliko su djelotvorne Gurkove plaćenice. Čak ni on nije znao tko su, ni koliko ih je. Ali o njima su se ispredale legende. Kraljevske ruže, tako su ih zvali. Birane po ljepoti, ženstvenosti i ljubavnom umijeću, služile su mu kao najvještiji ubojice koje je uopće mogao naći. Ženskom šarmu teško je bilo odoljeti, a ni izvježban borac ne može mnogo u orgazmičkom grču. One su se bavile zanimanjem starijim od njegovoga pa je iskustvo bilo na njihovoj strani. Opet, katkad amater prevari profesionalca. I carev bijeg potvrđivao je istinitost te tvrdnje. Nema mu druge nego napustiti utabane staze. Spasiti ga može jedino nepredvidivost.
Slegnuo je ramenima i posegnuo za interkomom...

***
Djevojka koja se u gluho doba noći pojavila na ulazu javne kuće u ozloglašenoj sirotinjskoj četvrti Zlatnoga grada, kako su turisti laskali Leganopolisu, bila je po svemu neobična. Dobro odjevena, šapnula je tajnu lozinku, pa ju je vratar nijemo propustio, uljudno se odmaknuvši. Bez oklijevanja, kao da je točno znala kamo ide, uputila se prema odajama u kojima je boravila Madam. Ime joj više nitko nije pamtio, bilo je izgubljeno u zakučastim puteljcima sjećanja prvih posjetitelja tog čudnog mjesta, ali nadimak iz nekog prastarog jezika prije Velike seobe označavao je da ona upravlja njime i odlučuje o svemu što se događalo ondje. Ušla je bez kucanja, ispravno naslutivši da je njen dolazak praćen, i odavno najavljen velikoj gazdarici.
Madam je dobro poznavala ljude. Vještinu je stekla praksom i dugogodišnjim promatranjem. Ipak, zavarala ju je ljepota žene koja joj se približavala: mislila je da traži posao. Zabludu je shvatila tek kada je zavirila u oči svoje gošće. Ako su one bile prozori duše, nepoznata je sigurno nije imala. Pogled joj je bio toliko hladan i tvrd da su joj kralježnicom prošli ledeni srsi. Kad je progovorila, šokirala ju je drugi put. Njena joj je želja bila nepojmljiva iako se u životu svega naslušala i štošta vidjela, a dobar dio toga i iskusila. No to što je čula graničilo je sa zdravim razumom. Ipak, kada je došljakinja na stol nehajno bacila kožnu vrećicu iz koje su se glatkom površinom rasuli dragulji, odlučila joj je udovoljiti. I tih nekoliko komada kamenja koje je ugledala bilo je više nego dovoljno da njena ustanova promijeni vlasnicu.
Odvela je strankinju na najviši kat kuće, sve do sobe na kraju hodnika. Znala je kakav će prizor zateći kad zakorači unutra, i bila je spremna na to. Ali njena pratiteljica nije ni trepnula, nijedan mišić nije joj se pomaknuo na licu. Šutke je došla do žene na postelji, čije su obraze i tijelo prekrivali veliki čirevi. Gnojni i krvavi, natapali su joj odjeću zadahom od kojeg joj se dizala utroba. Cijela je prostorija bila kužna i prekrivena paučinom i prljavštinom. Bilo je očito da tu nitko nije zalazio. Nesretnica je bila prepuštena samoj sebi, i smrti u mukama.
I ne gledajući je, neznanka ju je otpravila pokretom ruke. Olakšano je odahnula kad su se za njom zatvorila vrata, potpuno nesvjesna toga...

***
Gurk se kasno probudio. Napori i napetost kojima je bio izložen učinili su svoje. Unatoč dugom snu, boljela su ga leđa. Nije bio naviknut spavati na kamenoj podlozi. Napravio je nekoliko vježbi da razgiba ukočene udove, razmišljajući usput o preostalim opcijama. Najprije bi svakako trebao potražiti hranu, pun želudac životu uvijek da drukčiju perspektivu. I mozak će mu, uostalom, bolje funkcionirati, trenutačno nije imao dovoljno podataka za objektivnu analizu.
Provjerio je laserski pištolj. Baterija je bila pri kraju. Bude li ga upotrebljavao samo za lov i paljenje vatre, potrajat će mu tek nekoliko dana. Nije se usudio pomisliti što bi se dogodilo da nabasa na neprijatelje. Osim drva, trebala mu je i voda, pa se zaputio po posude koje je vidio jučer. Uzeo je najveću i provjerio je sa svih strana. Dobro je, nije bila šuplja. Poslužit će makar za skupljanje kišnice. Crvene šare i inkrustracije nisu ga zanimale: oblici su mu bili neprepoznatljivi. Čak je i zidove tek letimično pregledao. Oskudno osvijetljeni prozorčićem na vrhu, bili su oslikani prikazima lova na goleme, čudovišne životinje. Stanovnici su očito bili humanoidi, i to ne osobito uspješni. Jedan je završio u raljama. Napravio je mentalnu bilješku da ih je, zaostale bijednike, mogao impresionirati svojom tehnologijom. Ako ništa drugo, spržit će prvog kojeg ugleda. Munja iz njegove ruke trebala bi biti dovoljno uvjerljiva. Ili će mu se pokloniti ili ih neće biti!
Pošao je prema šumi na suprotnoj strani proplanka. Ondje još nije bio. Valjda će naići na nešto jestivo, dosad je imao sreće. Brinulo ga je što nigdje nije primijetio tragove civilizacije. Svoje, naravno, s letjelicama, oružjem i komunikacijskim uređajima. Kako će se vratiti? I kome će se javiti? Bio je izgubljen u svijetu kojem nije znao ime. Koliko je god dobro napravio usmjerivši brod prema nepoznatom kutku svoga carstva, toliko mu je izbor bio loš. Ali Gurk nije bio od ljudi koji lako očajavaju. Nego od onih koji mane pretvaraju u prednosti. Da nije tako, odavno bi ga progutao mrak. Ubili bi ga kao što je on svoga prethodnika, još kad je bio posve mlad...

***
– Zar si poludio? – uzviknuo je Simak, udarivši šakom po stolu. – Ne sviđa mi se to, nimalo – namrštio se.
Arak je sažalno promatrao budućeg vladara. Bio je nagao, što je posljedica mladosti. Ne baš poželjna, ali oprostiva. No mnogo je gore bilo što nije bio osobito bistar. Gurk je u njegovim godinama bio mnogo lukaviji.
– Razmislite, gospodaru – počeo mu je strpljivo objašnjavati. – Ne bi bilo mudro raspisati ucjenu na kraljevu glavu. Narod još ništa ne zna, prevrat je izveden brzo i tajnovito. Radije iskoristite jednog od njegovih brojnih dvojnika.
– Kako to misliš?
– Organizirajte svečanost predaje vlasti, recimo. On bi Vas mogao proglasiti legitimnim nasljednikom i povući se u osamu, a lovci bi poslije do unedogled mogli pretraživati planete da ubiju pravoga Gurka. To bi Carstvu osiguralo mir. Život bi se nastavio, nitko ništa ne bi znao, osim nekolicine na Dvoru. Poslije i njih možete ukloniti...
Simak je s divljenjem pogledao staroga spletkara. – A ako se car i pojavi, proglasit ćemo ga lažnim, na to si mislio?
Špijun odahne, mladić je počeo shvaćati. – Ne samo to, Veličanstvo. Mogli bismo inscenirati nekakvu prijevaru ili pljačku i napraviti od njega luđaka, opasnoga kriminalca. Osim toga, to će smiriti i Gurkove asasine. Ili barem ih zbuniti, dok se bolje ne zaštitimo.
Njegov se sugovornik podrugljivo nasmijao: – Ne bojiš se valjda onih lezbijki? Kraljeva im smrt odgovara više nego nama. Bit će napokon slobodne. A strica se teško može nazvati omiljenim, imao je malo prijatelja.
– Svejedno, oprez nam nije naodmet. Reći ću stražarima da pojačaju mjere sigurnosti. I Vaša će garda stalno imati skenere i detektore. Odaje će danonoćno nadgledati. Nitko neće moći unijeti ni iglu.
– U redu, pripremi sve što treba. Hoću da to bude već sutra.
Kada je šef tajne policije naklonivši se izašao iz prostorije, novi se imperator zamisli. Bio mu je koristan taj trgovac tajnama. Šteta što su mu dani bili odbrojeni. Sve je već bilo dogovoreno, čekala se samo krunidba. Smrt je bila spremna za sastanak s Arakom.

***
Ira je bez problema prošla kontrolu na vratima bogato ukrašene dvorane u kojoj će se održati kraljevska inauguracija. Nije imala oružja, barem ne onog koje bi otkrio detektor metala ili rengenski uređaj. Naslutila je paranoju novih vlastodržaca mnogo prije tog događaja, i bila je potpuno spremna. Odrekla se stoga uobičajenog ubojitog arsenala, a novi koji je posjedovala bio bi vidljiv tek nakon isteka razdoblja inkubacije, što je bilo prilično daleko.
Čovjeka koji je spreman žrtvovati svoj život da bi uzeo tuđi doista ništa nije moglo zaustaviti, pomislila je. Nije to radila svojevoljno, daleko od toga. No poštovala je dogovor s nestalim kraljem, a on je imao prilično rafinirane i nadasve učinkovite metode uvjeravanja. Bilo je i iznimaka, naravno. Što se nje tiče, ne bi ga mogla nazvati odviše maštovitim. Iako je bio efikasan. Ubij prvog koji me zamijeni, pod svaku cijenu, pa ću ti vratiti sina, obećao je. Prepredeni zlotvor očito je znao da neće doživjeti mirnu starost. Ako ništa drugo, istu je sudbinu namijenio i svom krvniku. Živ ili mrtav, bio je jednako opak. I dalekosežan. Tko zna gdje se sada krije. Sigurno se negdje, udobno zavaljen, cereka nemoćnim progoniteljima. I čeka. Nju...
Potražila je pogledom svoju žrtvu. Simak joj je čak bio simpatičan, tako mlad i zgodan, u paradnoj odori. Za razliku od ostalih koje je odvodila u krevet. Najčešće prvi i posljednji put. Bogomoljke smo mi, a ne ruže, katkad je cinično govorila. Gdje li su sada njene družice? Vjerojatno krstare svemirom, po istom poslu. Gurk je imao dugačak popis dužnika u krvi. Ni glasoviti Pokolj deset tisuća nije ga uspio podmiriti. Neprijatelj koji preživi uvijek stvori stotinu novih.
Odmah do njega ukočeno je stajao kraljev dvojnik. Znala je to odmah, po držanju i tjeskobi koja je iz njega izbijala. Možda je mogao prevariti publiku, ali nju ne. Žena s imenom prastare božice osvete imala je istančan osjećaj za detalje. Mogla je namirisati njegov strah.
I Arak je bio tu, dakako. Malo iza njih dvojice, tobože ponizan, zračio je snagom koju obično donose položaji podalje od svjetala pozornice. Jer imaju daleko veću moć. Dok su oči javnosti bile uprte u cara i njegovu svitu, mogao je raditi što god je htio, neokaljan buntom i kritikom. Oduvijek je tako bilo, ljudi poput njega postojali su u svakom društvu i svakom uređenju. Gotovo je požalila što je mladi prijestolonasljednik njen cilj, a ne taj lisac. Premda bi ga bilo mnogo teže zavesti.
Evo me, dijete, dolazim, prošaptala je. Stići ću te barem zagrliti, onakva kakvu me pamtiš...

***
Miris koji je dopirao s ražnja ugodno je dražio kraljeve nosnice. U ustima skupljala mu se slina: predugo već ništa nije jeo. Promatrao je svoju lovinu, neobično biće između ptice i reptila koje je opazio u granju. Odsjekao mu je krila, ali više se namučio s ljuskama što su ga prekrivale. Razmišljao je o životinjama koje su davno nastanjivale njegov prvobitni planet. Vidio ih je na holosnimkama, ali nije se mogao sjetiti imena. Arheopteriksi, pterodaktili, tako su se nekako zvali. Bilo kako bilo, njegov plijen bio im je sličan.
Prenulo ga je šuštanje u šumarku. Sudeći po buci i lomljenju grana, nešto se veliko probijalo kroz gustiš. I nije bilo samo: slični su zvuci počeli dopirati sa svih strana. Nekoliko ptica nalik na pečenku pred njim vinulo se u nebo. Bile su iznenađujuće okretne za svoju veličinu.
Skočio je na noge. Zvjerao je oko sebe, s pištoljem u ruci. Živci su mu bili napeti poput struna. I opet nije bio spreman za ono što je ugledao, premda je već vidio svoje nezvane goste. Tamo, u kući, na zidu...
Čudovišta koja su odjednom istrčala na proplanak bila su doista golema. I strahovito brza. Kretala su se na dvije stražnje noge, s repovima dignutima u zrak. Njihovi prednji udovi bili su kratki i zakržljali. Što se ne bi moglo reći za beskrajne redove zubi u velikim, trokutastim glavama. Susprežući paniku, naciljao je u najbližeg predatora. No smrtonosna zraka samo ga je usporila. Srušio se uz divlju riku, ali odmah i uspravio, da nastavi put. Pogodak ga nije ubio, bol ga je učinila samo glasnijim i ljućim. Njegovo oružje izgubilo je snagu.
Gurk bi možda potrošio trenutak-dva da se tome začudi, da nisu stizali ostali. I da ih nije toliko. Izbrojio ih je devet prije nego što se okrenuo i poletio prema nastambama. Ulazeći, shvatio je zašto su prolazi toliko uski. I zašto u kućama nikoga nije bilo. Dok je skutren u najdaljem kutku slušao kako im tjelesa udaraju o kamen pokušavajući prodrijeti unutra, pomislio je da je meso ipak trebao pojesti sirovo.

***
– Gurk je na Genesisu, Veličanstvo – bilo je prvo što je Arak kazao došavši nedavno ustoličenom kralju. – Našli smo šatl u šumi.
– Izvrsno, pošalji ljude u potragu.
– Mislim da nije potrebno, gospodaru. Najbolje bi bilo da ga jednostavno ostavimo tamo: planet je izvanredno negostoljubiv, a posljednje stanovnike odvezli su trgovci drvetom prije mnogo godina. Preživjela ih je tek šačica...
– A što ako netko tako nađe i odveze njega?
– To je malo vjerojatno, mjesto je na zlu glasu i svi ga izbjegavaju. Čak i istraživačke ekspedicije bogatih industrijalaca.
Vidjevši da ga Simak upitno gleda, požurio je objasniti: – Problem je u čudovištima, Visočanstvo. Toliko velikima i brojnima da su pradavni dinosauri prema njima tek puki mezimci. Dugo nam je trebalo da shvatimo, jer odande se nitko nije vraćao. Zapravo, trgovci koje sam spomenuo jedini su se uspjeli izvući, čistom srećom. Naletjeli su na selo domorodaca koje su namjeravali iskoristiti da pretraže područje. I samo se taj brod pojavio u Leganopolisu. Drugi, koji su poslali dublje u prašumu, nije...
– Neobično, stvarno neobično – promrmljao je vladar i počešao se po prsima. Svrab ga je jutros izluđivao.
– Svemir je pun čudnih i nelogičnih stvari, Ekscelencijo. A ova vam ide na ruku.
– Dobro, pobrini se za to da stric ostane tamo, onda.
– To je već učinjeno, planet je u karanteni. Nitko mu ne smije prići, a u orbiti je vojska...
Kada je njegov savjetnik izašao iz kraljevskih odaja, Simak dotakne interkom na stolu. – Obavi to do kraja dana – prošaptao je, iako ga nitko, pogotovo Arak, nije mogao čuti. Uspio je, Carstvo je bilo njegovo. A svi su mu govorili da je naivan i glup! Svi osim žene koja ga je sinoć posjetila. Nasmiješio se, sjetivši se toga. Potražit će je večeras, nedostajala mu je. Kako je ono rekla da se zove? Ira? Da, Ira...
Čovjek koji je razgovarao sa Simakom zamišljeno pogleda u strop. Nije volio da ga se požuruje. Bio je pedantan, obožavao je precizno razrađene planove, sa svim detaljima kojih se mogao sjetiti. Jer dobro je znao: nijedan plan, koliko god sveobuhvatan bio, ne može predvidjeti sve okolnosti. Čim počne akcija, svako planiranje pada u vodu. A njegov posao nije trpio pogreške. Ubiti jednog od najmoćnijih ljudi u Carstvu težak je zadatak, već sam po sebi. Učiniti to još danas bilo je jedva izvedivo. Arak se osamio, znao je, promatrao ga je već tjednima. Bilježio je raspored, navike, kretanje. Ako je bio izoliran, nije bio nezaštićen. Vojska tjelohranitelja bila je uvijek uz njega.
Projektil koji je pripremio bio je dovoljno moćan da razori zgradu. I dovoljno radioaktivan da se pobrine za one koji su preživjeli eksploziju. Ispaljivao se iz vozila udaljena taman toliko da lansiranje ostane neprimijećeno stražarima i letio je prekratko i prenisko da bi ga registrirali uređaji. No nije bio precizan koliko može biti precizan laser, nož ili udarac bridom dlana u grkljan. Zato je oklijevao. Omogućit će mu bijeg, stvorit će dovoljno zbrke, ali neće vidjeti metu. Neće uživati gledajući mrtvo tijelo protivnika. Ne zbog smrti nego zbog dobro obavljena posla. I bogate nagrade koja je slijedila.
Ako nema čovjeka, nema ni problema. Uspije li u naumu, Simak će biti zadovoljan. Umrijet će svi u Arakovu zdanju. A on će nestati bez traga, kao i toliko puta do sada. Zadovoljniji bi bio da je imao više vremena, tada bi mogao pronaći način da se žrtvi približi na korak, da joj se zagleda u oči, da u njima pročita strah i iznenađenje prije nego što bi se zauvijek ugasile… Tako bi bilo daleko rizičnije, ali imao bi dokaz. I bio bi siguran da je Arak eliminiran.
Što je, tu je, zaključio je lakonski. Ne isplati se baviti stvarima koje se ne mogu promijeniti. A toliko je toga još trebalo obaviti.


Potpisi su za budale.

User avatar
haram
persona non grata
Posts: 2495
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: Area 67

Post by haram » 18 Mar 2017, 18:39

A roboti? Gdje su roboti? Kakav je to SF bez robota? :madkava:



User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 18 Mar 2017, 18:42

To može pitati netko tko je samo Asimova čitao. :p


Potpisi su za budale.

User avatar
haram
persona non grata
Posts: 2495
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: Area 67

Post by haram » 18 Mar 2017, 18:49

Stitch wrote:
18 Mar 2017, 18:42
To može pitati netko tko je samo Asimova čitao. :p
Pa tko još je pisao SF? :cerekava:



User avatar
Stitch
Experiment 626
Posts: 10372
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Contact:

Post by Stitch » 19 Mar 2017, 12:26

Stitch wrote:
18 Mar 2017, 17:26
Čovjek koji je razgovarao sa Simakom zamišljeno pogleda u strop. Nije volio da ga se požuruje. Bio je pedantan, obožavao je precizno razrađene planove, sa svim detaljima kojih se mogao sjetiti. Jer dobro je znao: nijedan plan, koliko god sveobuhvatan bio, ne može predvidjeti sve okolnosti. Čim počne akcija, svako planiranje pada u vodu. A njegov posao nije trpio pogreške. Ubiti jednog od najmoćnijih ljudi u Carstvu težak je zadatak, već sam po sebi. Učiniti to još danas bilo je jedva izvedivo. Arak se osamio, znao je, promatrao ga je već tjednima. Bilježio je raspored, navike, kretanje. Ako je bio izoliran, nije bio nezaštićen. Vojska tjelohranitelja bila je uvijek uz njega.
Projektil koji je pripremio bio je dovoljno moćan da razori zgradu. I dovoljno radioaktivan da se pobrine za one koji su preživjeli eksploziju. Ispaljivao se iz vozila udaljena taman toliko da lansiranje ostane neprimijećeno stražarima i letio je prekratko i prenisko da bi ga registrirali uređaji. No nije bio precizan koliko može biti precizan laser, nož ili udarac bridom dlana u grkljan. Zato je oklijevao. Omogućit će mu bijeg, stvorit će dovoljno zbrke, ali neće vidjeti metu. Neće uživati gledajući mrtvo tijelo protivnika. Ne zbog smrti nego zbog dobro obavljena posla. I bogate nagrade koja je slijedila.
Ako nema čovjeka, nema ni problema. Uspije li u naumu, Simak će biti zadovoljan. Umrijet će svi u Arakovu zdanju. A on će nestati bez traga, kao i toliko puta do sada. Zadovoljniji bi bio da je imao više vremena, tada bi mogao pronaći način da se žrtvi približi na korak, da joj se zagleda u oči, da u njima pročita strah i iznenađenje prije nego što bi se zauvijek ugasile… Tako bi bilo daleko rizičnije, ali imao bi dokaz. I bio bi siguran da je Arak eliminiran.
Što je, tu je, zaključio je lakonski. Ne isplati se baviti stvarima koje se ne mogu promijeniti. A toliko je toga još trebalo obaviti.
– Možeš i vrištati, nitko te neće čuti. Soba je dobro izolirana, nalazi se duboko pod zemljom. Ispod mojih odaja sagrađen je poseban kompleks, samo za goste poput tebe – nasmiješio se cinično Arak osobi u žutom kombinezonu strogog zatvora. – Ali reći ćeš mi sve što znaš, milom ili silom.
Pokretom ruke dao je znak stražaru da joj s glave skine kapuljaču. Postariji muškarac zbunjeno je žmirkao na svjetlu. Bio je očito naviknut na tamu. Lice mu je bilo obilježeno plavim i ljubičastim podljevima, dokazima zatvorske gostoljubivosti otkako je svijeta i vijeka, no nije odavalo strah. Prezirno je odmjerio tamničara od glave do pete. Kad je progovorio, glas mu je bio pomalo hrapav, ali pun ponosa: – Kraljev sam general, nisam dužan tebi polagati račune. Možeš me odmah ubiti ili vratiti u samicu, nevin sam. Ništa od mene nećeš doznati. Gurk će ti skinuti glavu kada čuje za ovo.
– Gurk?! Gurka više nema, nestao je, Simak je sada kralj. Po njegovoj si zapovijedi ovdje. Došlo je doba za naplatu, Reve. Dugo si odsutan bio, odnos snaga davno se promijenio. Vojska je obezglavljena, većina generala odana je Simaku. I meni. Tvoja mala klika osuđena je na propast.
Pošutio je načas pa nastavio: – Misliš da nismo znali za zavjeru? Namjeravao si isto što i mi, ali bili smo brži i sposobniji od tebe. Živ si samo zato što nam je odgovaralo da se Gurk bavi osvetnicima umjesto nama. A sad ćemo se i s njima obračunati. Pokolj deset tisuća bit će igrarija u odnosu na ono što vam slijedi.
– Optužbe za pronevjeru i krađu bile su znači lažne? – počeo je shvaćati Rev, prvi put iznenađen.
– Dimna zavjesa. Morali smo te nekako ukloniti a da ništa ne posumnjaš. Plan je bio… – tu je tresak prekinuo Araka. Od snažna udarca sve se zatreslo.
– Vidi što se gore dogodilo, brzo! – okrenuo se čuvaru. – I oglasi uzbunu, napadnuti smo.


Potpisi su za budale.

Post Reply