Budući da vas književnost baš i ne zanima, a možda su u pitanju samo naši pisci - temu o Fabriju otvorilo je, ne znam je li i pročitalo, svega vas dvadesetak, za razliku od Oliverove teme koje se otegnula i rastegnula, malo ću vas zadaviti trkeljanjem o knjigama.
Novo otkriće. Clare Mackintosh. Ne znam zašto, ali u posljednje vrijeme u Velikoj Britaniji dobri pisci, pogotovo spisateljice, ili dolaze iz Walesa ili se tamo nastane. Za ovu ženu ne znam ni gdje je rođena ni kada, Google ne nudi podatke baš odmah, a meni se nije dalo previše istraživati. Iz onoga što sam popabirčila po netu, uglavnom iz prvih redaka, 40-ak joj je godina, i živi s mužem i djecom u Sjevernom Walesu, prije nego što se bacila na pisanje, 12 godian radila je u policiji, a napisala je tri krimića:
I Let You Go,
I See You i
Let Me Lie. Posljednji sam pročitala (po dužnosti) i dobar je: krimić s dvostrukim preokretom i zajeban za prijevod zato što engleski upotrebljava
past tense čak i u govoru, pri čemu se ne razlikuje muški od ženskoga roda, a u hrvatskome se čak i aorist sve češće zamjenjuje svršenim prezentom bla-bla-bla. Jasno vam je da je u pitanju gramatička zavrzlama.
Trenutačno čitam drugi po redu,
I See You. Za sada je dobar, ali tu još nije dobro razradila taktiku kako da zajebava čitaoca: sve se doima kao obiteljska priča s elementima krimića.
Mater familias - dvoje odrasle djece i ljubavnik, a bivši muž u pozadini - vraćajući se kući s posla, u novinama naiđe na oglas koji poziva na "druženje", a u njemu je naveden broj telefona koji ne funkcionira, ali i objavljene njezina fotografija. Slika možda jest, a možda i nije njezina, loša je i vrlo vjerojatno slikana potajice i mobitelom. No onda se stvari počnu zapetljavati. Sjecajem okolnosti, žena prelista nekoliko brojeva, pregleda oglase i uoči da su dvije žene čije su slike objavljene u njima, ne isti dan, dakako, kratko vrijeme nakon objave oglasa postale žrtve - jednoj su iz ruksaka ukradeni ključevi, a druga je ubijena. Svi su oglasi povezani s
dating siteom koji ne funkcionira, baš kao ni brojevi telefona. Inspektor zadužen za istragu o ubojstvu ne želi je saslušati, ali bi jedna policajka koja baš i ne radi u krim-odjelu možda mogla čuti... Imam dojam da bi moglo biti još mrtvih.
Međutim, unatoč zagonetki čije nas otkriće još čeka, roman je nekako plošan i linearan: smjenjuju se tri pripovjedača, od kojih dva pišu u prvom licu - jedan je nepoznata osoba koja vuče konce u pozadini (ubojica?), a drugi majka koja je uočila podudarnost između oglasa i zločina. Policajka pak piše u trećem licu, ali kroz vlastitu vizuru. I tako naizmjence, no nekako ne osjećam pravu napetost, pravu intrigu. Možda tek dolazi.
Prvi roman moram još iščeprkati na netu ili ga posuditi u knjižnici.
Mislim da preporučujem. Čisto za ubijanje vremena. Recimo, na plaži.