Dopalo me tako da čitam još jednu tetralogiju. Jan Guillou:
Veliko stoljeće.
Prezime može zavarati, autor je Šveđanin, zapravo tata mu je bio Francuz i radio u Švedskoj gdje se oženio mamom koja je pak dijelom bila Norvežanka. Tako da čovjek uživa čak u tri nacionalnosti, ali piše na švedskome. I ima izdavačku kuću s Lizom Marklund za koju ste sigurno čuli. Bar oni koji čitaju krimiće.
E, sad... ja baš i nisam nešto bila čula za njega, a čini se da je već prije kod nas prevođen,
Veliko stoljeće najnovije je izdanje njegovih romana. Dakako, pod "velikim stoljećem" misli se na 20. stoljeće, pa složili se mi ili ne složili.
Tetralogija je trebala biti nešto kao
Buddenbrookovi ili
Saga o Forsyteima, ali nije svatko Mann ili Galsworthy pa je od svega ostala samo forma. Dakle, krajem 19. stoljeća tri brata iz siromašnoga norveškog sela sretnim stjecajem okolnosti završe Tehnički fakultet u Dresdenu, uz obvezu da se vrate kući i izgrade norvešku željeznicu. Najstariji je častan i pobožan pa održi riječ, srednji zbog nesretne ljubavi ode u Afriku i ondje se obogati pa na kraju zapravo njegov novac posluži kao osnovni obiteljski kapital, a treći je homoseksualac koji se zaljubi u engleskoga grofa i s njime ode u Englesku. Vrijeme prolazi, norveška je željeznica gotova, najstariji se brat oženio ženom iz visokoga njemačkog društva, dolazi Prvi svjetski rat, srednji se brat vraća iz Afrike, engleski grof pogiba u ratu pa se i najmlađi brat vraća kući. I sva trojica pokreću kompaniju sa švedskom i njemačkom podružnicom - naime, najstariji se brat zbog neprijateljskoga stava prema Nijemcima u Norveškoj, a da zaštiti djecu, morao preseliti u Švedsku. Tu smo negdje stigli do trećine ili polovice druge knjige, a ja sam sada pri kraju treće.
Slijedi međuratna situacija u Europi, a posebno u Njemačkoj, što sve poprilično nalikuje na dokumentarac. Zapravo je takav i stil cijele tetralogije, osim možda prvoga dijela: lagan, spor, odmjeren - kao stvoreno da zaspiš uz to.
Obitelj vrlo uspješno preživljava međuratnu ekonomsku krizu - pametni su pa na vrijeme prodaju ono od čega nema koristi i prebacuju se na ono što donosi zaradu, ne sumnjam da će na kraju svi sretno završiti.
Meni je zanimljivo pratiti podatke koje znamo iz povijesti, one najopćenitije, a ovdje uklopljene u obiteljsku povijest, kao i nacizam i njegove socijalne fenomene: žena ima da sjedi kod kuće i rađa male arijevce, muškarci mašu zastavama i pjevaju borbene pjesme, pardon, čak i himnu, a povremeno nekoga i prebiju ili ubiju, nema smijeha, nema humora, nema sumnje u nacionalnu ispravnost - nepoćudne se knjige spaljuju. Religija, zanimljivo, nema značajnu ulogu.
Ne uspoređujem, samo nalazim sličnosti. Nacizam je sve ove elemente upotrebljavao finalistički, s namjerom da postigne zamišljenu svrhu. Kod nas, ali i u svijetu, nalazimo iste elemente kao posljedicu rata.
Ovo je bilo usputno rzamišljanje. Preporučila bih knjigu svakome tko ima živaca za dugačko i sporo štivo, tko nije zaražen isključivo postmodernom ili paf-paf literaturom. Nije ništa naročito, ali nekako odmara. Nema neke pretjerane misaonosti, obično je, svakodnevno.
Naravno, ne bih ja bila ja da ne tražim "felere". Historijski se autor malo zajebao kad je Organizaciju Konzul strpao u 1924. godinu i iz nje izveo Hitlerjugend, ali je to vješto upleo u priču pa netko tko nije cjepidlaka neće ni primijetiti.
Knjigu je prevela Sara Profeta koja nedvojbeno zna švedski - ne bi inače radila kao lektor na Katedri za skandinavistiku, ali joj ne bi škodilo da poradi na hrvatskome, kao što ni izdavač (Znanje) ne bi trebao štedjeti na lektorima. Kada netko komparativ
moderniji deklinira po imeničkoj deklinaciji, tu nešto definitivno nije u redu. A to je samo jedan od primjera.