Što imamo na noćnom ormariću

Knjigom u glavu
User avatar
AliceInMess
Posts: 670
Joined: 22 Feb 2017, 18:13
Location: Berkshire
Been thanked: 1 time

06 Apr 2017, 14:34

Matanovicku. I na pocetku i na kraju bijase kava.
B. Shaw, The intelligent woman's guide to socialism, capitalism, sovietism & fascism, vol 1 :raspa:
(Pelican books, 1937.) :cerek:


Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

13 Apr 2017, 16:53

Pročitao sam -konačno - Raysfieldovu biografiju: Chekhov.

Dosta teška stvar, to doba i taj život.

Čehov (1860-1904) je skoro 20 godina bolovao od TBC dok nije umro.
Njegov opus je nastajao u sjeni smrti, i čudno je što je uspio napisati 18 knjiga sabranih djela, dobar dio majstorski.

Taj čovjek je bio svetac.

Autor veli u pregovoru da se za Č. drži da je svetac, no eto, bit će više ljudski .... bez veze, Čehov je bio taj. Neke bijede
kao gonoreja i seksualni promiskuitet jednostavno su tercijarne.

Cijeli je život rintao kao liječnik, i kad je bio najobožavaniji ruski pisac, besplatno je liječio siromahe, učinio da se kaznena kolonija
na Sahalinu humanizira koliko-toliko svojim opisom toga užasa.

Ta Stanislavskijeva metoda, sve to u SAD...to je Čehov. Svi su oni oko njega plesali.

Teške su sudbine ljudi s njim povezanim- od oko 20, veći dio, osim sestre Maše koja je naslijedila bogatstvo preko zarade od napisanoga
i koja je, kao i Čehovljeva udovica, s preko 90 nadživjela i Staljina, umrijevši koncem 1950ih- dobar dio smrti je težak i tragičan: njegov najbolji brat Aleksandr, kao i pokrovitelj Suvorin, umrli su, u mukama, od raka grla; prva zaručnica, Dunja Efros, ruska Židovka, više nije mogla podnijeti njegovu smrt i odselila je u Francusku. Tamo ju je Vichyjeva vlada, staricu u 82. godini, izručila Nijemcima koji su je 1943. ubili plinom.

Kad je Čehov umirao u Badenweileru, njegov liječnik, Nijemac, budući da se autor mučio za zrak, naručio je da se donese još kisika. Čehov je
dao znak da to nema smisla.

Njegov je liječnik onda, u skladu s njemačkom i ruskom medicinskom etikom, koja nalaže da kad kolega umire i kad je jasno da nema više nikakve nade- naručio šampanjac. Čehov je uzeo čašu, popio malo šampanjca, rekao: "Ich sterbe"- i umro.
User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

13 Apr 2017, 17:57

Jesi li čitao njegove "kratke priče"? Nazivam tako monološke dramske forme poput Predavanja o štetnosti duhana, jer im doista nikakve prikazivačke ili scenske stvari ne trebaju. Funkcioniraju bez dodataka, čisto na papiru. Vrckave su, iznimno duhovite, baš majstorski napisane.

Što se pak Stanislavskog tiče, u krivu si, barem dijelom: pravi genij koji je stajao iza te reforme bio je dramaturg i redatelj Njemirovič-Dančenko. U izboru repertoara i stvaranju realističnoga stilskog izraza on je kao redatelj i pedagog imao ključnu ulogu. Svaka čast Stanislavskom na Sistemu, u glumi je neupitno bitan njegov psihološki realizam, ali ne znam zašto svi prešućuju udio Njemirovič-Dančenka. To nije pošteno. Moskovski hudožestveni akademski teatar proslavile su baš drame Gorkog i Čehova u tom novom stilu, a prikazivala su se i ostala djela ruskih realista (Gribojedova, Gogolja, Ostrovskoga, Tolstoja, Turgenjeva...).
Potpisi su za budale.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

13 Apr 2017, 18:40

Stitch wrote:
13 Apr 2017, 17:57
Jesi li čitao njegove "kratke priče"? Nazivam tako monološke dramske forme poput Predavanja o štetnosti duhana, jer im doista nikakve prikazivačke ili scenske stvari ne trebaju. Funkcioniraju bez dodataka, čisto na papiru. Vrckave su, iznimno duhovite, baš majstorski napisane.

Što se pak Stanislavskog tiče, u krivu si, barem dijelom: pravi genij koji je stajao iza te reforme bio je dramaturg i redatelj Njemirovič-Dančenko. U izboru repertoara i stvaranju realističnoga stilskog izraza on je kao redatelj i pedagog imao ključnu ulogu. Svaka čast Stanislavskom na Sistemu, u glumi je neupitno bitan njegov psihološki realizam, ali ne znam zašto svi prešućuju udio Njemirovič-Dančenka. To nije pošteno. Moskovski hudožestveni akademski teatar proslavile su baš drame Gorkog i Čehova u tom novom stilu, a prikazivala su se i ostala djela ruskih realista (Gribojedova, Gogolja, Ostrovskoga, Tolstoja, Turgenjeva...).
Od Čehova sam pročitao dosta, no davno. O Stanislavskom znam, no to je Čehovljev nećak prenio u SAD (Čehov baš nije mario za S. pristup dramama i držao je da je to gnjavatorski naturalizam).

O Č. bih mogao dosta pisati, no za sad ne bih, samo bih napomenuo kako je Rayfieldova biografija interesantna i zbog niza drugih razloga, koji nemaju veze s literaturom - bar meni. Vidi se kako je medicina 1890ih i 1900ih još uvijek neki srednji vijek. Npr. zubarstvo- boli te zub, a oni te nakljukaju hašišem i sl. Medicina je- stručnjaci se više-manje slažu- postala znanost tek negdje od 1920-1930, ovo prije je bilo malo umekšano barbarstvo.

Druga bi opaska bila o Č. i seksu- biograf nerijetko davi kako je Č. bio nešto nevjeran, promiskuitetan...no ja nisam stekao takav dojam. Rusi su općenito, što se seksa tiče, divlji, a sam krug u kom se kretao Č. je bio glumačko- "umjetnički", dakle kupleraj. Današnji Hollywood nitko ne kritizira zbog raspašoj ponašanja, a MHAT je bio samo talentiraniji Hollyood onoga doba.

Č. je inače bio čudo od energije, putovao je od Singapura i Ceylona - tu je imao avanturu s nekom Indijkom- do juga Francuske (pluća), radio je ne samo kao doktor nego je i zidao, sijekao drva, prao rublje,... O njegovu djelu možda kasnije, no kao osoba mi izgleda u velikoj mjeri određen zdravljem (kao i, recimo, Proust), te svjetonazorom, esencijalno materijalizmom tipa Darwina i 19. st.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

13 Apr 2017, 19:17

Sad bi kratko dodao o Č. kao piscu (slabije sam čitao njegove drame). Za mene, Č. je velik pisac, ranga Conrada, Faulknera ili Flauberta (nije vrhunski, to je manje od 10 autora- Eshil, Dante, Shakespeare, Goethe, vjerojatno Cervantes, sigurno Dostojevski i Tolstoj, te još koji, recimo Proust).

Č. mi izgleda esencijalno moderni pisac, za razliku od Puškina ili Gogolja. Opus koji je stvorio je daviteljskiji od, recimo, Kafkina, koji mi spram Č. otrova izgleda kao vedri šampanjac.

Nedvoumno određen temperamentom i iskustvom, kod njega ne nalazim životnu radost. Naravno, ovo će izgledati kao staljinistička fraza. No, čitaoci Whitmana, Blakea, Dostojevskoga,... znat će o čemu govorim. Kod Č. su ljudi uhvaćeni u paralizu volje, razvijenu imaginaciju i životne trivijalnosti koje ih polako pojedu (inače- u Č. se dosta jede, mljacka, .. i u pričama i u dramama). Njegove junakinje i junaci stalno govore o sreći, no nejasno je što bi to bilo.

Č. je kao čovjek imao herojskoga u sebi, no njegovi su likovi prikazani kao marionete mutnih strasti i bazično slabi. To je iznimno dirljivo- Č. je emocionalno, meni, jači od Prousta, Faulknera, Joycea, Manna, ...)- no ne vidim čim bi njegova glavna djela mogla završiti osim potpunim porazom.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

07 May 2017, 20:14

Prošao sam neke možda novije stvari iz ezo područja, no ne vidim baš njekoga napredka.

Od praktičkih, dobra je knjiga Aarona Smitha o uputama za primjenu akupresure- djeluje, no moj stari prigovor akupresuri je da je dosadno štreberska i da bi se nemali dio uputa mogao znatno pojednostaviti pritiskom i trljanjem širih područja, a ne masažom izoliranih točaka. Bilo kako bilo, dobre su i Dempsey-Andrews: Acupressure & refexology for Dummies.

Od niz kontemplativaca, pročešljao sam nakon nekog vremena tibetansku tradiciju (Daniel Cozort, Nakhai Norbu, Garma C.C. Chang, Geshe Kelsang Gyatso, Lopon Tenzik Nampak, Dalai Lama,...). Naglasak je bio na Dzogchenu i energetskim jogama. Uglavnom dogmatski i ne vidim da tu ima išta posebno vrijedno osim za podvižnike te, i upravo te tradicije. Komparativno, čitatelj svih sličnih knjiga iz zapadne i istočne esotere vidi da u biti postoji nekoliko jednostavnih pristupa i ideja, i da nema neke bogomdane potrebe za guruističkim dogmatizmom.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

10 May 2017, 15:31

Prođoh "Roman o romanu Fukara", Josipa Pavičića. To je Pavičić izdao 2003. u svojoj nakladi, u kojoj je objavljen i Araličin "Fukara". Zgodna i zabavna knjiga- u njoj su dane reakcije Berkovića, Jergovića i Viskovića, te Araličini odgovori na neke od njih. P. knjiga je zapravo zabavno sklepani collage. Sam roman "Fukara" sam pročitao davno, kad je izašao, i mislim da je dobar satirično-esejistički uradak. Araličina slabost u pisanju takvih djela je njegovo sporohodno, epsko pripovijedanje koje nije za radove toga tipa- kod nas bi, recimo, to bolje napisao, da je htio, netko kao Ivan Kušan.

Tu su i neugodnjaci poput Jergovićeve krađe tek izašloga romana na Beogradskom sajmu knjiga, dosta isprazne polemike "pogođenih" likova-predložaka, čak šest izdanja koja su sve skupa nekih 10.000 prodanih primjeraka, što pokazuje da i istinski bestsleri kod nas nisu nešto (uz tu halabuku, trebao je imati bar 40.000) ...
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

10 May 2017, 15:32

Prođoh "Roman o romanu Fukara", Josipa Pavičića. To je Pavičić izdao 2003. u svojoj nakladi, u kojoj je objavljen i Araličin "Fukara". Zgodna i zabavna knjiga- u njoj su dane reakcije Berkovića, Jergovića i Viskovića, te Araličini odgovori na neke od njih. P. knjiga je zapravo zabavno sklepani collage. Sam roman "Fukara" sam pročitao davno, kad je izašao, i mislim da je dobar satirično-esejistički uradak. Araličina slabost u pisanju takvih djela je njegovo sporohodno, epsko pripovijedanje koje nije za radove toga tipa- kod nas bi, recimo, to bolje napisao, da je htio, netko kao Ivan Kušan.

Tu su i neugodnjaci poput Jergovićeve krađe tek izašloga romana na Beogradskom sajmu knjiga, dosta isprazne polemike "pogođenih" likova-predložaka, čak šest izdanja koja su sve skupa nekih 10.000 prodanih primjeraka, što pokazuje da i istinski bestsleri kod nas nisu nešto (uz tu halabuku, trebao je imati bar 40.000) ...
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

15 May 2017, 00:28

Deadly Dozen/Smrtonosno tuce.
http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md ... AE50252CA5

Lagano i čitko djelo poznatog povjesnika staroga zapada, Roberta Dearmenta, o 12 zaboravljenih revolveraša.

Dobar dio sada poznatih je to jer su krajem stoljeća o njima pisani petparački romani, ili su dulje poživjeli, ili su imali poznanike koji su dulje živjeli, do
doba ranoga Hollywooda i tamo naklapali bajke. Npr. Wyatt Earp je legenda, dok je u odnosu na Dallasa Stoudenmirea samo neki lokalni tip, no koji je imao sreće da poživi do Hollywooda.

Ovi zaboravljeni (Stoudenmire nije taj, on je polu-poznat) imali su više obračuna i puškaranja od Earpa, Hollidaya, Billyja Kida...no za njih sada nitko ne zna.

Uglavnom su, uz jednu iznimku, to bili neobrazovani likovi koji su šetali amo-tamo po crti zakona, nekad bili maršali, a nekad razbojnici.
Nisu bili pljačkaši, nego- ako su se bavili kriminalom- krađa goveda. Srednji zapad i jug, puno stoke, a na sjevernijem dijelu
česti gradovi rudnih groznica, najčešće srebro.

Većinom oženjeni ljudi- nasuprot stereotipovima- no skoro svi nasilni alkoholičari, i to nemali dio vrlo nasilan kad popiju.
I stalno su tražili kavgu, što se većini na kraju obilo o glavu. Ne čudi onda kasnija navala na prohibiciju, jer ova je ekipa pila kao smukovi.

Taj američki Stari zapad, teško je reći koliko je tu bilo kriminala. Kad vidiš brojke- malo, te iako su često ubojice puštane pod sumnjivim okolnostima,
vidi se da postoji pravna tradicija koju je nemoguće zamisliti u Rusiji, pa i u Europi.

Inače- žilavo. Ne bi vjerovao koliko je teško ubiti čovjeka. Jedino ako ga metak izravno ne pogodi u glavu- a i onda, ponekad, umire nekoliko sati. A to su metci mornaričkih koltova, to nije neka šala.

Ljudi su znali preživjeti i 7 komada u tijelu. U prosjeku, ako nisi napucao protivnika skraćenom duplonkom u torzo, morao si u njega isprazniti ne jedan, nego ponekad i dva revolvera. Nekog "brzog potezanja" nije bilo, oni s udaljenosti od 5 metara isprazne cijeli revolver i ne pogode nijedanput.

Sve neke financijske muke. Također- svi kockari, kocka je za sve zakon. Dio se davao unajmiti kao čuvari vlakova i sl.
Vidi se - obrazovanje puno znači, kad pišeš za novine, ti si faca. A stil u novinama je viktorijanski, neobičan za današnje pojmove.

Iako stilizirano, serija "Deadwood" daje nešto od okusa epohe ..
.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

15 May 2017, 00:51

Prošao sam opet "Povijest hrvatskog romana 1945.-2000." Krešimira Nemca. Preporučio bih svakom kog zanima ta tematika. U odnosu na predhodno čitanje, nešto mi je bolji dojam o našim romanopiscima, koji su mi u svijesti ostali kao bezveznjaci, a posebice jebivjetri kao Majetić i Majdak.

U biti solidno, a i Kušan mi se iskupio- iako i dalje mislim da mu je najbolje djelo poluporno egzibicija "100 najvećih rupa". Za Ladanov "Bosanski grb" držim, kao i prije, da je neuspio zbog loma komunikativnosti: virtuozni promašaj. Pavličić jest vjerojatno skriboman, no u nekoliko je križanaca fantastike i krimića dao - možda- trajnija djela. O Aralici piše prije satirično-političkih romana (tu se ne bih složio s Nemcem za "Četverored" budući da mislim da ga je Aralica pacerski zbrljao).

Dosta autora nisam čitao- ili sam počeo, pa mi je bilo dosadno, napose "žensko pismo", a i Barbierijeve gastronomske burgije, no za neke pisce, po mutnome sjećanju, mislim da su podcijenjeni- poglavito Jozo Laušić. Nemec nije uveo u ovaj prijegled Horozovića i Mirka Kovača, što je neobično budući da se prvi oduvijek smatrao hrvatskim piscem, a Kovač od 91.

Tu je i neizbježna pučka literatura i Janko Matko, koji prodaje svoj grozomorni licitarski kič u nakladama od 50.000 komplet od 6 romana.
Dakle, u tom periodu ima vrijednih pisaca, različnih poetika, koje vrijedi čitati, ako tko još čita beletristiku (Novak, Šegedin, Laušić, Slamnig, Šoljan, Kušan, Idrizović, Aralica, Šehović, Horozović, Kovač, Pavličić, Vrkljan, Krmpotić (iako baš nije roman), .. dok za Živka Jeličića, Čedu Pricu ili Mirka Božića nisam baš siguran.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

15 May 2017, 01:13

Možda sam naveo prije, no sad sam ponovo prelistao- prije sam pročitao- Huxleyevu antologiju: "Perenijalna filozofija".

To je dobra, no ograničena knjiga. Zadivljujuće je koliko je H. skupio materijala za citate koji pokrivaju oko pola, možda i više, knjige.

No, tu dolazimo od mješavina koje su:

* to je antologija misticizma, a to perenijalna filozofija, per definitionem, nije. Leibniz, koji je skovao pojam, uopće nije bio mistik.
H. najviše citira buduističke i kršćanske mistike. Kad proletiš te citate- oni su dosadni. Teme su, tj. poglavlja,
brojne- milosrđe, ljubav, iskušenje, vrijeme i vječnost, spasenje, kontemplacija, šutnja, patnja, vjera, samospoznaja,...

* knjiga ima niz interesantnih H. promišljanja, s nekim se slažem, s nekim ne, a dio je ili zastario ili nevažan. No, H. je pozicija jasna- ono što on izlaže
je misticizam, i to ekstemnoga tipa, kojeg povezujemo sa Zenom, Vedantom i parcijalno shvaćenim kršć. Neoplatonizmom

* tu ima niz nepoznanica, pogrješaka i jednostranosti. Recimo, promašaji- H. veli da su najveći sveci, uza sve osobne
idiosinkrazije, nekako "isti", pa otud hagiografije djeluju dosadno jer su kao priče o tipu, a ne osobi, Tu je H. začuđujuće površan.
On je bio slijep na to da su najpoznatiji sveci zapravo vrlo različiti, da tu ima svega, od luđačkoga fanatizma do mudrosti, od patologija
ove ili one vrste do pitajboga čeg. Ili, H. je to uzeo na shematski način i ne poznaje prave biografije svetaca.

On isto priča samo budističko-kršćansku priču (samilost, nenasilje,..). No to je samo dio njegovoih svetaca- da ne govorimo o ostalim
religijašima- gdje mu je Bernard koji objavljuje križarski rat ili onaj Japanac koji je osnovao Nichiren budizam kao vojni nacionalistički
japanski red ?

* H. nije u glavi pomirio neke stvari, nego ih je potisnuo. On je iz slavne engleske intelektualne obitelji poznate najviše po evolucijskoj biologiji.
Sad H. priča idealističku metafiziku i tu i tamo ubacuje nešto iz spoznaja psihologije, te nešto iz drugih znanosti.
No gdje je moderna fizika, a još više- Darwin i evolucija ? Kud nestadoše ?

* također, iako se čini da opisuje taj fenomen, misticizam, H. tu i tamo sugerira da je to najveća stvar u životu. Kao što je Orwell kritizirao takvo stajalište, ono sugerira da su normalni ljudi promašeni sveci. Naravno- to je opskurantizam. H. tu nije toliko eksplicitan no vidiš da vuče na tu stranu.
Njegovi su promašaju lako vidljivi, no zadržat ću se na dva-tri:

a) u okviru spiritualija, to je jednodimenzionalno. Ono što Corbin i Eliade imaju (gnoza), a što je raspisao na svoj način u psihosintezi Assagioli, on nema. To nije univerzalnija spiritualna psihologija. Npr. isti citat Napoleona ("Ja sam sudbina"), H. tretira kao egoističnu zaluđenost; kod Assagiolija to je autentični iskaz
čovjeka koji je svjestan svoje Transpersonalne sudbine, u kineskim terminima- koji ima Mandat Neba.


b) sve to vodi u opskurantizam, i H. je kao slijep na to da su njegovi sveci beskorisni. Da preciziram- ne mislim da su to promašeni životi, no to je za ljude koji žive svoju specifičnu sudbinu. H. ide za tim da su ljudi koji su istinski preokrenuli svijet izumima, znanošću i umjetnošću kao promašili. Vita contemplativa,
shvaćena na ekstremno nihlistički način, ispada kao uzor za sve. To je teški opskurantizam.

c) H. nema, kad i zabacuje znanost, odgovora i u okvirima na stara pitanja objektivnih idealizama. Plotin, Hegel i slični imaju odgovor- to su metafizike dinamičnoga Apsoluta. H., zajedno s nekim misticima, proklinje osobnost i individualnost. No, onda pitanje- čemu uopće stvoreni svijet ? Zašto pojedinost ?
Velike metafizike imaju svoju kozmološku dramu, svoje zašto i zato (npr. otac većine njih Platon. Čak su i Upanišade tu dosta "zapadne"). H. je kao Zen, neki nihilizam koji se žali na osobnu egzistenciju i ne vidi zašto uopće postojanje, i najradije bi kidnuo u blaženstvo u kojem nema nikakve individualnosti.
To je ispod razine teozofije 19. st., o velikim metafizikama da ne govorimo.

d) također- to je dosadno. Navedeni Eliade, Corbin, Campbell, pa i Jung, te neotradicionalisti kao Burckhardt i sl. su užitak za čitanje (njihova slabost je
nepoznavanje moderne znanosti). No, H. je u mozgu eliminirao znanost i kulturu, a nije iznio neku idealističku metafiziku.
Npr. njemu je zlo neka zabluda, dok je Hegelu gorivo razvoja Boga. To su već drugačiji svjetonazori.

Mogao bih još, no to je: H. je drag, pozitivan i cijenim ga zbog začuđujuće pronicavosti za ono doba. No, to nije moderno, on je jednostavno odpisao znanost; to nije ni široko kao velike stare metafizike; nije ni kao moderne ozbiljne ezoterije i spiritualije (Eliade, Corbin, Assagioli); ne odgovara na pitanja, pa ih čak ni ne postavlja.


To je apologija mističnog nihilizma koji nije zadovoljavajući ni emocionalno, ni intelektualno, ni spiritualno.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

15 May 2017, 18:45

Prođoh i knjigu Glena Mageea "Hegel and the Hermetic Tradition": http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md ... 20882B8BAD

Autor je dokazao, izvan svake sumnje, da su bili u pravu ljudi pred 150-200 godina koji su tvrdili da je Hegel vrač i opskurantski mag, a ne filozof. To je potonulo s lijevim i desnim hegelovcima koji su bili uglavnom ateisti i racionalisti, pa im je rodoslovlje u alkemiji, rašljarenju i vračanju bilo u najmanju ruku- neugodno.

Da ne pišem cijelu ćitabu, poznavatelji su i prije napisali da je "Fenomenologija Duha" magijski grimoire,
a Hegel žrec.

Također, jasno je dokazano da se ne može govoriti samo o utjecajima, o ranom Hegelu i slično (Hegel, kao i većina značajnih mislilaca, nema
skoro nikakav intelektualni razvoj- rani radovi definiraju cijeli sustav). On je odrastao u švabskoj pijetističkoj sredini u kojoj je bio
jak utjecaj Boehmea i njemačke teozofije, sam se petljao u alkemiju, crtao magijske trokute i mnogokute, bio u masonima (njemački masoni su, za razliku od škotskih i engleskih, bili potpuno uronjeni u okultizam i razne vradžbine).

I prije sam znao za Hegelovu heterodoksiju i neoplatonizam, no ovdje je novo to što je pokazano da je on bio magus, a ne mistik, da se osvrće stalno na Corpus Hermeticum (1.-2. st. n.e.), a manje na Plotina (3. st. n.e.). Hermetička je zamisao, posve u neskladu s kršćanstvom i normativnim religijama, no
i s metafizikom Plotina, da se Bog manifestira da bi se obogatio kroz kontemplaciju i aktivnost stvorenja, dakle ideja "drugorazrednog" ili dinamičkog Apsoluta (kod Plotina i ostalih Apsolut ništa ne "dobija" kroz stvorenja, dok kod hermetika i Hegela Bitak "raste" kroz samosvijest ljudi i postaje sam svjestan kroz stvorenja, tj. ljude- inače, bez ljudi, Bog ne samo da nije Bog, nego je, da skratimo, "nesvjestan").

Uz to ide i Hegelovo stalno referenciranje na Paracelsusa, Giordana Bruna, Boehmea, Saint Martina, Eckharta,...koji svaki dobija više prostora u spisima nego pravi filozofi kao Hume ili Kant.

Hegel drži, kao pravi magus, da je svrha ne znanje, nego moć- a u njegovu je sustavu njegov profil znanja isto što i moć. Nema tu sokratovske potrage za istinom, nego nečeg sličnog Proklu (5. st. n.e.) kod kojeg nalazimo i neoplatonizam, ali i teurgiju i razvijenu magiju.

Nnajbolji prikaz Hegela je u "Glavnim tokovima marksizma" od Leszeka Kolakowskog. Tu iznosi sve o dinamičkom Apsolutu (čeg ima i kod Erigene), te o
neoplatoničkim korijenima, što je preobraženo kroz njemačku tradiciju Eckhart- Nikola Kuzanski- Boehme.

No, tu nema hermetizma, Paracelsusa, Bruna, i Hegel ostaje panenteistički "filozof", što nije isto kad ga vidiš u masonskom miljeu, kao inicijanta, kao
čitatelja i pisca posve okultnih likova zapadne ezoterije, a napose kao nesigurnoga prijatelja Franza von Baadera, koji je bio čudna mješavina zatucanog katolika i njemačkog ezoterijskoga mislioca, s težištem na Boehmeu. Nije bilo podataka o rašljarenju, simpatičkoj magiji i korespondencijama, alkemijskim tekstovima, crtanjima okultnih dijagrama (magija par excellence, od Albertusa Magnusa nadalje)

Tu treba napraviti dvije-tri opaske:

* Hegel se nešto malo petljao u magijsku praksu, no to nije bilo njegovo središte

* i sama njegova historiozofija ukazuje da je on osjećao da je, recimo tako, "prorok" philosophiae perennis, kao što pjesnici doslovno imaju muzu (Dante- Beatrice), tako je Hegel sigurno imao izmijenjena stanja svijesti i bez nekakvih "duhovnih vježbi", kroz koncentraciju
i snažno umovanje- iako Magee spominje prave okultne vježbe treninga memorije- razglobljene ovdje: http://www.mvinfo.hr/knjiga/7297/umijece-pamcenja i slično, ne baš yoga, ali miriši na vježbe uma u skladu s okultnom ideologijom "postaješ ono što misliš" (što je naivno ako se doslovno gleda, no nije na mentalnoj razini)

On dakle nije- a neki su to htjeli - spekulativni mistik, a ni mistični filozof. On je izrastao iz hermetičke, zapadne inicijatorske i magijske tradicije (korespondencije, mržnja prema pravoj empirijskoj znanosti i prijezir prema Newtonu, Galileju,..; organički pogled na kozmos, slično Goetheu, s poetizacijom sila i protusila, te kao u Upanišadama ("Sve je Jedno"). Ergo, on nije samo jedan od likova perenijalne filozofije, nego ju je i nadrastao- no formiran je u njezinim glavnim idejama (npr. Hegelova izvorna misao, koje nema u tim teozofijama, je da se Bitak očituje kroz Povijest, i tu je već Marx blizu, samo bez Boga).

I tako je marksizam, u konačnici, ispao postaja u dugoj tradiciji magije i šarlatanstva ...
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

19 May 2017, 22:15

Prođoh memoare Miloša Crnjanskog, "Embahade" (španjolska riječ za postranično veleposlanstvo).
To je opsežna memoarska knjiga, u dva sveska, koja ne znam koliko je politika, a koliko literatura. Autor je bio u diplomaciji
stare Jugoslavije, kao Andrić, no i pisao je o tom. Književno, zlobne opaske o pojedincima imaju vrijednost, no veći dio je politika od kraja 1920-ih do kraja 1930-ih, analiza vrludanja Jugoslavije u parametrima velikih sila.

Mirko Kovač je napisao, kad je Aralica objavio memoarski roman "Sjene", da je Hrvatska dobila svog Crnjanskog (mislio je na politiku i memoare).
No, Aralica samo počinje s Tuđmanom uoči "Oluje", a preko 90% knjige su njegova sjećanja o službovanju u zabitima kad je bio mladac i sl. Dakle- ima vrlo malo politike, manje nego što bih htio.

Crnjanski pak, osim uspjelih literanih skica i asocijacija, piše o meandrima politike, što je unekoliko osvježenje- samo ne znam koliko je literatura. Po tom starojugoslavenskom ozračju podsjeća na memoare Stojadinovića. Interesantno je vidjeti taj svijet, budući da su često, s dosta prava, Crnjanskog stavljali kao Krležinog srpskog antipoda.

No Krleža nema ništa sličnog ovom. Njegovi su memoari i dnevnici zorno veće književne vrijednosti, no o politici on piše uglavnom kao outsider i analitik s neke lijeve pozicije. Krleža je, u doba 2. Yu, bio više pri vlasti i u vlasti- no o tom je šutio kao zaliven u pisanju.

I po tom je ovo djelo Crnjanskoga zanimljivo.

Sve u svemu, dvije knjige u 4 dijela u kojima ima nešto književne vrijednosti u zajedljivim opaskama, no ne puno. Dio je posao u Berlinu nakon 1928, pa onda u Rimu, te sa Stojadinovićem i Cincar Markovićem a zadnje je u Londonu nakon poraza Jugoslavije.

Opća je slika da je diplomacija bila 95% srbijanska, uz zanemariv dio drugih naroda, pa čak i Srba prečana; da je sve bio veliki diletantizam, ali i Mussolini i Ciano, te dio Nijemaca, Britanaca... Nerealni ciljevi talijanskih fašista, kukavno ljigavljenje u Munchenu oko Sudeta,... sve veliko ništa. Masoni su odigrali dio
rušenja pakta sa Simovićem, koji je isto praznoglavac. Kralj, svita, Simović, Slobodan Jovanović... ništa.

Kao politički memoari zaostaju uvelike za onima koje je pisao Bogdan Radica, naravno iz druge vizure i krugova.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

22 May 2017, 20:42

Pročitao knjigu Reinharda Lauera, njmačkog slavista (žena mu Hrvatica) o Krleži, koje je prevedena s
njemačkog. To je ova knjiga: http://www.matica.hr/vijenac/518/Krleža ... %20gledan/

Šta da čovek kaže ?

Knjiga je vrlo dobra i vjerojatno najbolji uvod za takvoga pisca na nekom jeziku, uključujući i hrvatski.Tu su i neke manje pogrješke

Nisam nešto silno novo doznao, osim nekih stvari koje su bile zgodne: autor drži da bi Krleža bio presretan samostalnošću Hrvatske, a da bi grintao zbog propasti socijalizma u svijetu- za ovo zadnje nisam siguran.

Vjerojatno bi grintao jer je uvijek svemu nalazio zamjerke...

Ima zabavan dio od Đilasa gdje ovaj opisuje kako je Krleža jeo u slast- pa nije postao burence od zraka- a u piću je bio umjeren, iako je volio pjenušac.

Tu su i manje pogrješke- da je Krleža obezvrjeđivao Dantea (promašaj- idolizirao ga je i znao dijelove Commoedie napamet), a da je cijenio Gorkoga (promašaj- nije ga ni čitao).

Kod Krleže je glavno ograničenje kao u Conrada i Faulknera- nihilizam. On je to povezivao s nekom nadom u bolji život socijalizma, što je za takav temperament nesuvislo-za takve je život uvijek muka, u kakvim god okolnostima.

Tu sam ja njega davno skužio- nedostatak životne radosti plus transcendencije.

Ono što je nesporno je da je nacionalni identitet ostao kod njega glavni, i Hrvatstvo mu je odredilo sudbinu. Taj njegov brak je bio sretan, i držao se Bele posebno
zadnjih godina.

Zadnjih 5-10 godina, to je kilavljenje lošeg zdravlja, kod njega najviše artroza. Kad je umirao, Padovan je rekao da je čudo- sve je odkazalo, a lavovsko srce je i dalje lupalo.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

02 Jun 2017, 15:48

Prošao sam, opet dvije Krležine knjige: "Svjetiljke u tmini", 1986. (književni eseji-o Wiesneru, Ilirskom pokretu, 150godišnjici Vuka Karadžića, Aleksi Šantiću, Gjalskom, Gavelli,..), te "Svjedočanstva vremena", 1988 (eseji i govori-nekrolog Andriću, polemike s Vinaverom, eseji o Veljku Petroviću, govori na kongresima Yu pisaca itd.).

Nekrolog Andriću je briljantan, no zapravo tendenciozan- od Srba ni s, sve samo hrvatski i južnoslavenski, Matoš sav i svuda. O Šantiću je isto sjajno, te o Wiesneru i mnogo toga sličnoga. To potvrđuje ono što sam znao, samo još i više- Krleža je bio umjetnik, i zavidno obaviješten o nizu stvari.
No, njegov analitički um je praktički nula, i ne samo to.

Sjajni eseji o Kranjčeviću i Ljubi Wiesneru, uz neke slabosti, pokazuju izuzetno znanje i senzibilnost.

Govor na 130. obljetnicu Hrvatskoga preporoda je vrlo loš. Ne radi se toliko o nekoj ideologiji, nego iz njega govori mali frustrirani kajkavac koji- to je iznenađujuće- nije mentalno integrirao u svoj svijet hrvatsko štokavsko pisanje stoljećima.

Točno je da je on davao izjave, više privatno, u kojoj afirmira hrvatsko čakavsko i štokavsko pisanje i odbacuje teze rane slavistike kao protuhrvatske.
Tu je on iskren. No on nije uspio to povezati u koherentan stav o povijesti hrvatskoga jezika, pa onda sam sebi skače u usta.

Konkretno, Brozović i Katičić su napose u 1960im i 1970im dali jasnu sliku razvoja hrvatskoga jezika, pa ako on sam nije to skontao, mogao je bar pročitati te svima dostupne studije, koje su nastajale u zadnjih 15 godina njegova života. I prije, Guberina i Krstić su jasno ocrtali hrvatski jezik 1940.
On je to koristio kao podstolnik u LZ, no nije nešto bitno skužio.

Sam veli da je puno čitao, no to se ne vidi iz ovoga- on se mentalno skamenio negdje uoči 2. svj. rata, a vjerojatno i prije.

Glede moderne znanosti- naravno, on nema pojma. I oko filozofije, on je čitao, no ništa nije shvatio.

Mislim da je on, kao niz masnih, debelih ljudi- ne svi, naravno- prirodni materijalist pa mu je sve apstraktno promišljanje o naravi zbilje strano.
K. piše o "naivnom platonizmu" Boethija, koji je napisao krasnu "Utjehu filozofije" čekajući smaknuće u tamnici barbarskoga vladara Teodorika u 5. st.

Russell, koji nije vjernik ni platonist, piše s divljenjem o tom djelu. No on je filozof, i kao takav voli igru ideja, pa makar se s njima ne slagao. Ovaj masni to ne može.

Krleža vjerojatno nije mario, no ako mu je u rukama bio Heidegger, mislim da bi poludio. On citira Hercena da "propitivanje o naravi zbilje zaglupljuje". Točno- mentalno nejake ljude kao što su Hercen i Krleža.

Kad smo kod materijalizma, tu Krleža isto nije puno razumio. To je zdravoseljački materijalizam kao u 18. st. kod Francuza. On navodi Marxa, no ne razumije upravo ništa od ovoga, jedino metaforu da materijalno, nekako, određuje svjetonazor.

U historiozofiji, Krleža nema veze s Marxom. Za Krležu, sva je povijest neko tlačenje gdje zli grabežljivci eksploatiraju jadne slebe neuke ili senzitivce. To nema veze s Marxom jer on nigdje ne piše o sredstvima za proizvodnju, klasnoj povijesti, o tom da je, recimo, kapitalizam "napredniji" od feudalizma. Za Krležu, ne postoji napredak, njemu je sve stalno samo eksploatacija i gotovo. Nikakvoga razvoja ni pseudo-zakona.

To potvrđuje moje staro- on je velik kao eruditski umjetnik, no kao umnik- što je sebi laskao da jest- on je truba.
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

15 Sep 2017, 22:28

Pročitah Tuđmanov osobni dnevnik. Razdoblje je od 73. do 79. Knjiga je izašla 2011. kao prvi dio, no ne vidim drugoga dijela. Vjerojatno ni ne će, zbog glupave odluke Večernjeg (izdavača) da to objavi u velikom formatu, s dva nezgrapna stupca, što uopće nije za čitanje. Šteta, trebali su u normalnom, malo većem formatu, pa bi vjerojatno i prodaja bolje išla.

Knjiga je vrlo dobra i sjajno osvjetljava olovne godine.

* Tuđman je- nisam znao- čitao politiku i povijest na engleskom, njemačkom i ruskom. Nije aktivno vladao, no čitao je cijele knjige.

* on je tip kulturnjaka- ide na izložbe, kazalište i opere

* ima dosta mračnih snova koji ga muče, a i tegoba sa zdravljem, najviše lumbago

* oko nacionalne svijesti je kao ja- gleda kroz to i zna. Interesantno, nisam znao- družio se često sa Savkom, Tripalom i ostalima, dok sam ja mislio da nije imao veze s njima.

* ima dosta o neuspjelim intervencijama za oslobađanje Šime Đodana koji se u zatvoru napatio kao Isus, pa je vjerojatno T. iz sentimentalnih razloga bio
mekan prema njemu. I Gotovac se napatio.

* dobro je ilustrirana antihrvatska atmosfera u inozemstvu i tisku kao i podilaženje Srbima zbog idealizirane Jugoslavije. Zapravo- već onda se vidi, 1975, kako i zapadne nacije i elite postaju nacionalni debili, što se sada najjasnije očituje oko migrantske invazije.

* priče kako je T. bio fasciniran Brozom obične su tlapnje. On ga gleda realno, bez simpatije ili mržnje, kao autokratskoga vladara koji balansira u nemogućoj zemlji.

* hrvatska "politička klasa" obični su debili. Savkin muž (a i ona) priznaju da do 1962-5 nisu imali pojma o hrvatskoj nacionalnoj svijesti i da su bili
"jugoslavenski orijentirani". Aferim !

* vidi se ekonomsko cijeđenje Hrvatske, no sad je neka druga situacija. Srbi nas ne iskorištavaju, a bogami niti EU kao takva. Jednostavno, u novom
obliku demokratskoga kapitalizma ili si sposoban za život (Česi, Mađari, Slovaci,..) ili si, bar u nekim vidovima, truba i bezveznjak.

* vidi se, kad razmisliš, golemi napredak Hrvata i Hrvatske, na svim poljima u odnosu na onu olovnu Jugoslaviju. Da podatke, nabačene na mnogo mjesta, ni
ne spominjem.

* kad se čita ovaj dnevnik, ne vidi se da će to biti veliki državnik koji će od razoružane zemlje pobijediti u ratu. To je dnevnik mučnih godina tjeskobnoga intelektualca koji ima noćne more.

* vidi se interes za Crkvu i Stepinca, dapače jasno opredjeljenje za zapadnu civilizaciju. No, T. nije bio religiozna osoba.

* T. je manijak nogometa i kartanja, često karta s Tripalom, a novinar Fredi Kramer je stalno s njim.

T. čita knjige, novine, emigrantske publikacije (kako je do njih dolazio ?), karta, okopava vrt i zbog toga dobija lumbago, prati i komentira politiku, ekonomiju, demografiju, kulturu ...

On je za nekoliko kopalja iznad ostalih političara, ali i većine ostalih na bilo kom polju.

To su 70te kad gruva, i T. nigdje ne osuđuje hrv. terorističke akcije (UDBA ubija Hrvate, mi njih), no više strateški gleda, a onda je jasno u Jugoslaviji podijeljeno između "zapada" (Slovenija, Hrvatska i hrv. ekspozitura u BH) i istoka (Srbi i njihova ekspozitura u BH): zapad je za veze sa zapadnom Europom i SAD, dok je istok za veze sa SSSR-om i pravoslavljem (IB-ovci su zapravo staljinistički pravoslavci).

Nigdje ne piše o samostalnosti, no sva bilježenja svih pojava pokazuju da ide u tom smjeru, samo se čeka rasplet oko komunizma i SSSRa.

Ima dosta stvari koje su bile prešućivane: negdje 1975., dakle za Titova života, četvorica Albanaca, vojnika JNA su bila osuđena na smrt jer su u nekom garnizonu noževima izboli do smrti petoricu Srba vojnika koji su ih, zajedno sa srpskim starešnama, maltretirali.

Toliko o idili još u doba Tita ....

Kao politički stratezi, i ovi iz 1971., te ovi u emigraciji- potpuni diletanti.

Ova ljigava ekipa (Bilić, Šuvar, Vrhovec, Dragosavac, ..) bila je slugansko-dogmatska, no ja bih rekao da je ostala ona iz 1971., koja se više
borila za hrv. interese, oni ne bi mogli izvojštiti potpunu samostalnost, nego bi više-manje stalno, iako s većom dozom hrvatstva, tražili neke jugoslavenske sinteze.

A to je Tuđman odbacio još 67.

Srbi su zapravo uspješno parazitirali u SFRJ, pa je zato razumljivo njihovo kmečanje. Ono što su izgubili i bili na put da izgube, to je zbog demografske eksplozije muslimana, Albanaca i BH Muslimana.

Hrvatska je bila krava muzara za njih, dok su Slovenci profitirali.

Zapravo je, uz malo pojednostavljenje, osim Slovenije- veći dio SFRJ živio na sisanju Hrvatske i prelijevanju kapitala.
User avatar
Šabović Adis
Inventar
Posts: 5526
Joined: 22 Aug 2015, 20:45
Location: Sarajevo
Has thanked: 7 times
Been thanked: 6 times

16 Sep 2017, 02:46

Piše li šta o nama, ljudima - koji svijest ne brkmo s fikcijom zvanom nacionalna svijest?
Potpisujem bjanko smrtne presude :mirko:
Post Reply