On baš nije bio sretan s kritičarima, pa se ne vidi što je vrijedno, a što troska.Emericzy » wrote: Krležu treba gledati kao pisca-neimara, kulturnog domoljuba.
On je sagledao tadašnju književnu scenu, napravio inventar onoga što ima i onoga što fali, i onda navalio raditi one stvari koje su falile, e da bi hrvatska književna scena bila potpuna. I u tome je uspio do upravo zaprepašćujuće razine i na sasvim neočekivano visokoj razini.
Da je napisao samo te svoje drame o krizi buržoazije, zaslužio bi već bio svoje mjesto u hrvatskom Panteonu. A on je otišao još puno, puno dalje. Po meni, Balade Petrice Kerempuha, recimo, trebale bi sjati pri samom vrhu europske, ne tek hrvatske, književne baštine.
Meni je najbolja knjiga Viktora Žmegača iz 1984. ili 6., dok je velika Krležologija
Lasića zanimljiva, ali ne daje neku jasniju sliku.
Vrlo je dobra disertacija Škvorca o Krležinim romanima.
Što bih Krleži zamjerio, osim što je bio komunističko-lenjinistički zaglupljen ?
Nisam previše to proučio, no mislim da nije bio dosta pažljiv pri obradbi djela.
Točno je da je pisao i dotjerivao, no većina je drugih autora ozbiljnije planirala
i korigirala djela. Bar mi je takav dojam- samopouzdanje zbog kojeg je
ponekad ispao šlampav.
Neprestano ponavljanje visoke retorike o tričarijama. Svatko normalan vidi
da je to slabost, a njeki su izrijekom to naglasili-mislim lingvist i psiholog
Kruno Krstić. A Krleža, umjesto da tu retoriku obuzda u neke okvire i dozira,
nastavlja sa starim. Općenito, za dugovječnoga je čovjka malo učio i razvijao
se- nu, tu moram reterirati: zadnja djela Conrada i Faulknera vrlo su loša, dok to
s Krležom nije slučaj.
Nije bio analitički um i nije znao filozofski razmišljati (dosta je pročitati "Čarobnu goru"
Thomasa Manna, pa da se vidi o čem pišem). To nije njeki grijeh- Lawrence je isto
kao diskurzivni mislilac slab, a takav je i Dostojevski. Nije to dubina misli kao
u Platonovim dijalozima, a ni nijansirana analiza europske kulture kao u Nijemaca.
Krleža je dosta slab kod pisanja o jednom od svojih idola, Nietzscheu. Stefan Zweig, nepravedno zanemareni pisac, dao je u maloj biografiji Nietzschea više mentalnoga materijala
o svjetonazoru i svemu njemačkog filozofa, nego Krleža u sabranim djelima.
Čudi me da je bio toliko opsjednut kazalištem, a propustio je film kao medij.
Također, nije dovoljno ozbiljno shvatio roman. Da je pola energije koju je
posvetio kazalištu pretočio u roman, bio bi osjetno višega ranga.
Osim "Balada", kad pomislim- nema u prozi jako zapamtljivih dijelova
ili odjeljaka, za razliku od Faulknera ili Prousta. Dobro, nije imao
ni Dostojevski.
Razumijem da nije hajao za religiju, ali je čudno da se nije razmahao
u nekom Nietzscheanskom , prometejskom divljanju i "proroštvu", kao
Lawrence ili bar onaj drugorazrednik Sartre.
Krležine fiksacije su često mizantropske- crijeva, žlundra, glib, kal, prljavština,
smrad, urin, drek, ..... To nije baš pomirljivo ni s individualnim prometeizmom, a ni
klasnom borbom za bolji život. I u komunizmu bi crijeva i drek bili to isto.
Ne kužim tu njegovu poziciju. Nedostatak mu je što gađenje
prema tjelesnom nije obradio misaono i univerzalno- kao što je Rabelais
pozitivni pristup digao na gigantsku razinu- nego je ostao pri monotonoj retorici.
kasnije ..