Trkeljanje.com

Korice su bitne. Otkad čitam s jebenog Kindla koji automatski otvori knjigu na stranici na kojoj sam prestao čitati, počeo sam zaboravljati naslove.

vrrrlet » wrote:(tu jedino praščić liči na retardiranu lasicu, a ne na prasca)

On mi je najdraži lik.

A takav je i u originalu.

klonka » wrote: On mi je najdraži lik.

A takav je i u originalu.

Prava svinja bi trebala imati nekoliko stotina kila; da je svinjsko dijete, trebala bi imati pedesetak. Praščić nije svinjče, on je fetus.

A glede linka... žalosno je da je New York bio toliko odprirođen da je nepoznati netko izradio lutku svinje koja liči na mješanca lisice, svinjčeta, 1.5 litrene boce i Zlatka Canjuge. Taj je svinju vidio na televiziji. Ah da, tada nije bilo ni televizije...

Slikice na i u knjigama mi nisu bitne. Niti ih pamtim. Ali lijepo je kad su šarene.

kukuriku » wrote:Slikice na i u knjigama mi nisu bitne. Niti ih pamtim. Ali lijepo je kad su šarene.

Meni ne. Volim čist, pregledan tekst. Drugo su korice, onda je lijepa ilustracija korisna jer me privuče. Iako nije nužna.

Perzefona » wrote:Ja još nisam naišla na ilustraciju koja bi mi se svidjela. I koja bi bila bolja od ilustracije koju sama stvaram čitajući.

Ne trpim ilustracije.

Baš mi je bilo žao kad sam to pročitala. Gubiš cijelu jednu prekrasnu dimenziju. Slika je često mnogo, mnogo više od tisuću riječi, a ima ilustratora koji su zaista umjetnici.

Možda dosad nisi naišla na takve, možda pratiš samo hrvatsku produkciju, možda kajaznam...
Jedine knjige još kupujem u papirnatom obliku (osim art books) dječje su knjige, a imam ih prilično. Kupujem ih gotovo isključivo zbog ilustracija.

Netko je spomenuo Davea McKeana i njegovu Coraline. McKean je jedan od izvrsnih ilustratora; baci oko samo na kod nas objavljenu "Koralinu" i "Knjigu o groblju". (Premda mi je najdraža njegova Wolves in the Walls.) Bez njegovih bi ilustracija obje te knjige izgubile pola atmosfere. A Gaiman je itekako računao na to da će mu McKean tekstovima dodati još jednu dimenziju.

Odvaljujem na Shauna Tana (http://www.shauntan.net/), on mi je najdraži ilustrator svih vremena, imam sve njegovo što se nabaviti može. On ne samo da ilustrira nego i piše tekstove za svoje slikovnice (koje, zapravo, i nisu za djecu). Nedavno su po njegovoj slikovnici The Lost Thing napravili kratkometražni animirani film, koji je ove godine zasluženo dobio Oscara.
Njegova The Red Tree slikovnica je kojoj se stalno iznova vraćam i stalno u njoj otkrivam nove stvari. Čista umjetnost.
A The Arrival potpuno bez riječi savršeno priča vrlo duboku priču.

Od domaćih je prije spomenut Tomislav Torjanac. Njegov je Antuntun genijalan, ali Mačak i vrag pravo je remek-djelo. Riječ je o slikovnici koja je nastala ilustriranjem pisma koje je James Joyce napisao svom unuku Stephenu. U toj je slikovnici Joyce u Torjančevoj sjeni. Što bome govori mnogo.





Kao što je tebi vjerojatno neshvatljivo da netko u (npr.) Kamovu ne vidi ono što ti vidiš, meni je potpuno neshvatljivo da ljudi ne vide ono što ja vidim u prekrasnim ilustracijama. Ili u likovnoj umjetnosti općenito. A najgore mi je to što znam da je kod mnogo njih stvar u tome što ih nitko nikad nije naučio gledati i vidjeti.

xibalba » wrote:Ili u likovnoj umjetnosti općenito.

Khm... Ja kužim za što sam prikraćena. Zamislim si, npr. da nemam sluha. Strašno! Ali jebiga, nemam oko.

A najgore mi je to što znam da je kod mnogo njih stvar u tome što ih nitko nikad nije naučio gledati i vidjeti.

Tek da znaš koliki sam antisluhist, imala sam u srednjoj kao izborni predmet povijest umjetnosti. Dakle, imam ponešto i znanja. Posve neupotrebljivog.

Ja idem na likovne izložbe samo sa svojim starijim sinom ili Emericzyjem. I onda uživam kako oni uživaju. Od mene su digli ruke, vjerujem. (Fala Bogu!)

xibalba » wrote: Bez njegovih bi ilustracija obje te knjige izgubile pola atmosfere. A Gaiman je itekako računao na to da će mu McKean tekstovima dodati još jednu dimenziju.

Ni kao dijete nisam voljela slikovnice, većine tih crteža sam se bojala, kao što mi strašno izgleda i ovaj tvoj lik s ovim cilindrom i špičastim prstom. A pisce volim one kojima ne treba još jedna dodatna dimenzija. Osim moje čitalačke.

Sjeća se netko Divljeg konja Božidara Prosenjaka u izdanju Biblioteke Stribor? Ne uspijevam pronaći nijednu ilustraciju na netu, osim naslovnice ali sjećam se da sam mjesecima pokušavala kopirati te crteže konja

Margarita » wrote: A pisce volim one kojima ne treba još jedna dodatna dimenzija. Osim moje čitalačke.

To je vrlo usko gledanje na stvar. I neobično. Jer ne ilustriraju se knjige zato što pisac loše piše pa mu ilustrator priskoči u pomoć, ili zato što je publika neuka i nemaštovita pa ne zna sama predočiti ono što je pisac napisao.

To mi je otprilike kao da kažeš "volim samo glazbenike čijim pjesmama ne trebaju glas i riječi, kojima je dovoljno moje slušateljsko uho". Postoji mnogo divne instrumentalne glazbe, ali jednako je toliko pjesama i skladbi koje su itekako obogaćene nečijim glasom ili nečijim riječima.

Usput, lik s cilindrom i špičastim noktima je vrag. I meni uopće ne izgleda strašno. Zapravo je prilično simpatičan lik. Koji na kraju ode (nasamaren) češkajući mačka i tepajući mu. I uvijek stoji ukoso. Ništa na njemu nije ravno. I izgleda vrlo francuski (premda loše govori taj jezik).

A cijela je slikovnica rađena mješavinom klasične i moderne tehnike: ilustracije su naslikane uljenim bojama, zatim fotografirane i dorađene digitalno (i tekst je upisan vlastoručno, nije font). Jako se lijepo vide potezi paletnim nožem, debeli nanosi boje, maštovitost ilustratora. Ma divota.

Za usporedbu, evo kako izgleda jedina druga ilustrirana verzija tog Joyceova pisma:

Xibalbo, razmaši se po ovom topiku, imat ću i ja jednom hrpu novaca.

Perzefona » wrote:Khm... Ja kužim za što sam prikraćena. Zamislim si, npr. da nemam sluha. Strašno! Ali jebiga, nemam oko.

Tek da znaš koliki sam antisluhist, imala sam u srednjoj kao izborni predmet povijest umjetnosti. Dakle, imam ponešto i znanja. Posve neupotrebljivog.

Ja idem na likovne izložbe samo sa svojim starijim sinom ili Emericzyjem. I onda uživam kako oni uživaju. Od mene su digli ruke, vjerujem. (Fala Bogu!)

Hm, oprostite na poredbi damo, ali ovo mi izgleda kao seksualna partnerica koja ne voli u guzu, ali voli kako on voli, pa daje. U mom svjetonazoru to je neetično. Nečije ugode ne bi trebale izvirati iz nečije patnje.

Margarita wrote: Ni kao dijete nisam voljela slikovnice, većine tih crteža sam se bojala, kao što mi strašno izgleda i ovaj tvoj lik s ovim cilindrom i špičastim prstom. A pisce volim one kojima ne treba još jedna dodatna dimenzija. Osim moje čitalačke.

Vizualno je prvo..Ono što vidiš je osnova.Nekad ne znači,a više puta da.
Korice su važne.ne zavaravajmo se,to treba znati raditi.Bez ideje,to je k...od ovce.

xibalba » wrote:
To je vrlo usko gledanje na stvar. I neobično. Jer ne ilustriraju se knjige zato što pisac loše piše pa mu ilustrator priskoči u pomoć, ili zato što je publika neuka i nemaštovita pa ne zna sama predočiti ono što je pisac napisao.

Pa ti si rekla da je pisac računao na ilustratora. Eto, ja volim čitati na suho.

Gaiman i McKean već dugo rade zajedno i imaju kemiju. Jako si dobro pašu. Na to sam mislila kad sam rekla da je Gaiman računao na to da će McKeanove ilustracije samo još produbiti atmosferu.

Ali kladim se da je većina ljudi kupila i Coraline i The Graveyard Book zbog Gaimana. Ja sam ih kupila zbog McKeana, ali to je već drugi par opanaka.

Čitajući bilo koju od te dvije knjige "na suho" nećeš dobiti osjećaj koji je pisac htio da imaš. Jer su ilustracije dio cjelokupnog dojma koji je pisac htio ostaviti/prenijeti na čitatelja.

Valjda zato što je Gaiman počeo kao pisac scenarija za stripove.

I McKean je počeo kao crtač stripova.

Njegov Arkham Asylum najbolji je Batman comic EVER.

xibalba » wrote: Čitajući bilo koju od te dvije knjige "na suho" nećeš dobiti osjećaj koji je pisac htio da imaš. Jer su ilustracije dio cjelokupnog dojma koji je pisac htio ostaviti/prenijeti na čitatelja.

Pa ne čitam ni Ilju bez Jevgenija. Neki umjetnici trebaju simbiozu, neki ne. Recimo, ne bih željela da mi neko ide ilustrirati Tolstoja a bogme ni Chucka Palahniuka.

Nije stvar u "trebanju simbioze". Ilustracija (u ilustriranoj knjizi za djeci ili - rjeđe - za odrasle) nema veze s potrebom. Dobra ilustracija priča je za sebe. Samostojna je. Neovisna o opisu.

Pogledaj samo već spomenutog Antuntuna.

Pjesmica sama po sebi i nije bogznašto. Dosad je uvijek bila ilustrirana u "bleeding obvious" stilu, tj. ilustracije su prikazivale točno ono što stihovi govore.

Torjanac je od lika koji je u pjesmici zapravo pomalo priglup napravio nekoga tko je zaista čudnovata uma, ali u pozitivnom smislu. Njegov je Antuntun domišljat, drukčiji, duhovit, ali nikako glup.

Na ilustraciji gdje u vrtu jaja za leženje sadi, između gredica stoji strašilo odjeveno u tipično odijelo hrvatskog biznismena, s plavom košuljom i žutom kravatom, pivskim trbuščićem, aktovkom i mobitelom u ruci. Time je vrlo vješto okrenuo strane: Antuntun u svom slamnatom šeširu koji ima samo obod i s hozntregerima koji ništa ne drže odjednom postane normala, a biznismen koji živi užurbanim životom uljez je koji strši i kvari sliku.

Na ilustraciji gdje Antuntun mrak grabi loncem (a svijetli trag koji ostaje na mjestu gdje je prije bio mrak napravljen je jednim majstorkskim potezon paletnog noža) i jaje zašiva koncem, na zidu iza njega vide se blijedi posteri: Langov Metropolis, Yellow Submarine, Da Vinciev Vitruvian Man, Groucho Marx (kojemu je otrgnuta cigareta), Orwellova 1984, Animals Pink Floyda, Humpty Dumpty... što daje naslutiti na koju stranu naginje čudnovatost Antuntunova uma.

Na posljednjoj ilustraciji, kad kroz žito ide u čunu, u moru zlatnoga klasja u daljini se vidi mali svjetionik, a čamac ima retrovizor, zato se Antuntun neće izgubiti u svijetu ma koliko drukčiji od drugih bio.

To je samo nekoliko primjera, a ima ih gomila u slikovnici.

Ilustrator je već pomalo ofucanom liku, koji se sveo na bajalicu koju pamtimo iz djetinjstva, udahnuo novi život, dao mu poruku koja je i te kako potrebna današnjim klincima: "Drukčije ne znači loše. Zastani, pogledaj, razmisli i vidjet ćeš da u tome što ti se na prvi pogled čini tako stranim i neshvatljivim ima logike." Na suptilan način uči klince snošljivosti.

Pjesmica je u ovom slučaju samo kostur koji su ilustracije tako "potfutrale" da je doslovno oživio.

Odvalim na takve stvari. Ne mogu zamisliti da neki roditelj čita klincu tog Antuntuna i da svako malo ne zastane i ne zagleda se bolje u sliku pa se zahihoće.

xibalba » wrote:
Pogledaj samo već spomenutog Antuntuna.

Pjesmica sama po sebi i nije bogznašto. Dosad je uvijek bila ilustrirana u "bleeding obvious" stilu, tj. ilustracije su prikazivale točno ono što stihovi govore.

Imam tu knjigu. I ilustracije jesu daleko bolje nego ikad prije, ali meni je ta pjesma zaista sjajna i može se tumačiti na različite načine. Torjanac je dao svoje viđenje i jako dobro je to napravio, međutim, čitatelj može imati i svoju, drugačiju, interpretaciju pjesme.

klonka » wrote:
Zdenko Bašić

Alisa u zemlji čuda(prevelika je slika)

Obožavam ga.

Bio je gost na likovnoj radionici moje djece i totalno me oduševio. Iz ove Alise mi je i avatar na onom tamo forumu.

Volim lijepe ilustracije, poprave mi dojam čitanja priče i mislim da sam išla na žifce djeci kad bih prekidala kako bi i oni vidjeli sličicu i da se malo divim.

Ja više volim Bašićevog Gulivera. Predobar mi je taj njegov animirani film. (Bolji od Vesla.) Mislim da je stvarno talentiran, a još k tome je i strašno simpa tip.

Ilustracije su mi nekad malo previše burtonovske i malo prehladne (vjerojatno zbog überdigitalnog pristupa).

Od domaćih ilustratorica jako volim Marijanu Jelić i njezine "trodimenzionalne" ilustracije. Inače jako volim stop-motion animation pa mi njezine stvari baš dobro sjedaju.

Margarita » wrote: Imam tu knjigu. I ilustracije jesu daleko bolje nego ikad prije, ali meni je ta pjesma zaista sjajna i može se tumačiti na različite načine. Torjanac je dao svoje viđenje i jako dobro je to napravio, međutim, čitatelj može imati i svoju, drugačiju, interpretaciju pjesme.

Pa naravno da može. Super je kad ima. Ali ilustracije ionako nisu samo za one koji nemaju vlastitu interpretaciju. Uvijek je zanimljivo vidjeti - ili čuti - kako je netko drugi doživio isto djelo. Bilo bi vraški dosadno i monotono da svi sve doživljavamo isto.

Ilustracije&naslov su jako,jako važne.To prvi i najvažniji(u većini slučajeva..) vizualni kontakt sa budućim vlasnikom/čitateljem,koji mora razviti posebnu vezu sa tom knjigom,sa naslovom iz koje vidi vizuru/viziju svoje priče.
Kad ugledate knjigu,što gledate?
Naslov naravno,ali ilustracija vam daje emotivni biljeg svega u toj knjizi.Ona vam daje pravu riječ o tome što se krije unutra.
Loše izvedena ilustracija ili naslov može(ali i ne mora!)naškoditi dobroj reputaciji ili zanimanju knjige..

xibalba » wrote:
Pa naravno da može. Super je kad ima. Ali ilustracije ionako nisu samo za one koji nemaju vlastitu interpretaciju. Uvijek je zanimljivo vidjeti - ili čuti - kako je netko drugi doživio isto djelo. Bilo bi vraški dosadno i monotono da svi sve doživljavamo isto.

Vidiš, tamo na onoj temi o knjigama iz djetinjstva, sjetila sam se da su me se ilustracije s Tezejom i kamilom s lulom dojmile i više nego sam mislila.